Kad sam još dalekoga 1990. ljeta bio predložio tadašnjemu predsjedničtvu nadregionalnoga folklornoga ansambla Kolo-Slavuj, da je stara dob da si sami stvorimo veliku i važnu kulturnu nagradu za istaknute ličnosti iz naše hrvatske zajednice, nije bilo nikakovoga otpora, a vrijeda se je rodila jasna suglasnost. Malo kasnije sam to predložio i odgovornim u Hrvatskom akdemskom klubu i HGKD-u u Beču a samo kratko po tom i hrvatskim društvam u Gradišću: Svi su bili zato, da bi pokrenuli ovakovu nagradu da bi odlikovali naše i ličnosti iz većinskoga naroda, ki su se istaknuli u našem smislu. Ipak su neki na početku sumljali, npr.: znamo li to?, gdo će to dodiliti?, komu ćemo dati?, imamo zaslužnih ličnosti? itd. Za to smo u najkraćem času našli rješenje:
To triba biti nagrada ku dodiljuje najviši gremiji koga smo tada bili u stanju formirati, naime »Jour fixe«, ki je kasnije postao Koordinacijski odbor gradišćanskohrvatskih društav i organizacijov. U tom Koordinacijskom odboru smo uspili sakupiti i udruge iz Austrije, Češke, Slovačke i Ugarske a — ča je uvijek bio naš problem po raspadu Monarhije — takaj i različne političke i društvene svitonazore.
Moramo imati i nešto, u čemu mnoge od nas ne razdvaja partijska politika niti različni manjinskopolitički stavi i pozicije. Moramo u čemu pokazati i se dokazati da smo iz „iste vriće“, iako rastrovašeni i pošicani na različni polji, ka su ponekad čemernije a ponekad i bolje gnjojena zemaljskimi, saveznimi a u novije i europskimi dotacijami. U pogledu na »Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov« su se našli svi i smo se do sada još uvijek mogli ujediniti na istaknute ličnosti, ili — kako ovput — na grupu. I uvijek smo po ponekad i dosta otvoreni diskusija mogli reći, da su koncem konca svi stali za tom odlukom.