Svaki dan nanovič nas uzdrma i potrese nekakova vist o prirodni katastrofa — sve već ne samo u dalekom svitu negdje, kamo nimamo veze i kade nikoga ne poznamo, nego u neposrednoj okolici i blizini. Pravoda valja i argument, da je bilo puno tih katastrofov i prlje koč, ali za njih nismo ni dočuli a još manje ih vidili uživo na televizijskom ili računalskom ekranu. Ipak moramo priznati, da se priroda minja, da se vrime minja i da je u zadnji ljeti već čega nastalo drugačije, nego smo to od prlje bili naučni. Iako još ne znamo, ćedu li nam dojdući dani doprimiti sniga ili samo godine: Bijelih Božićev jur dugo nismo imali, niti se jur ljeta dugo nismo mogli klizati na smrznuti ribnjaki ili bazeni a još manje na Niuzaljskom jezeru (s iznimkom znamda od nekoliko dani). Dica bijeli Božić poznaju samo od „shoppinga“ u kupovni centri kade im stalno sviraju „Jingle Bells“ i „White Christmas“. Ali svi ti škodljivci ki se nisu smrznuli ćedu na protuliće napraviti još veću škodu u prirodi.
Naravno, da smo si i sami krivi ili oni ki su regulirali potoke i su počeli graditi stane još i onde, kade ljudi prlje koč to nikada ne bi činili, jer su znali za pogibelji poplavov, teških godin i bujic (Muren) ljeti, i lavinov zimi. Pravoda, sami smo zabetonirali dvore i druge nekada zelene površine, ledine, istina je da su skoro svi zapečaćeni, da voda u rijeka i potoki već nima čuda mjesta se proširiti bez da bi načinila velike škode — a prlje koč je to bio dar prirode.
Pravoda, mi onako plastične vrićice bacamo u smetlje, limenke su posebni otpad a čike zgašamo u pepeljara. Ali odakle pak tisuće četvornih kilometrov velike površine u oceani s nakupljenom plastikom? Naš civilizirani svit je doprimio ta dar tim manje razvijenim zemljam i ljudem, a njim je (još) svejedno, je li s ribom jidu i plastiku, jer je važno da uopće imaju jisti.
Gdo gleda krčenje nevjerojatno velikih površin južnoameričkih prašumov uz velike rijeke, gdo gleda tu razorenu zemlju i to toliko teško ranjeno tlo ne more ostati ravnodušan — iako je to tisuće kilometrov daleko od nas. Gdo vidi kako se „telu“ ledenjaki na sjevernom i južnom polu i kako se počnu taliti, s malo matematičkoga znanja si more zračunati za koliko centimetrov ili metrov će se za koliko časa dignuti morska površina. Naravno, nas ovde u sridnjoj Europi se to ne tiče. Ali gdo ima poznance ili znamda još i prijatelje i rodbinu, recimo uz obalu Hrvatskoga Jadrana, u dogledno vrime će ih znamda morati primiti kao migrante, jer to njevo imanje će pak biti poplavljeno ako se diže morje. Nimamo mi brige da bi bujice mogle zničiti naše stane i polja, ali bi vrućina mogla spaliti našu žetvu, a mogle bi se i kod nas početi širiti rasline i puzeća, na ke smo alergični — a nima lijeka protiv...