Človik si konstruira svoj svit. Dokle njegov konstrukt odgovara, mu se podnošljivo živi. U tom hipcu, u kom mu se zruši ta konstrukt, doživljava tugu, bol, nutarnji kaos. To je opisano jur u Upanišada, u staroindijski filozofsko-religiozni teksti, da je to uzrok človičjega trapljenja. Kad se istinski realitet počne razlikovati od našega kipa, koga imamo od svita, upademo u duševnu bol.
Ako smo na priliku to iskusili, da razgovor raščisti nesporazume, ćemo i nadalje truditi se za razgovor. Bit ćemo konfuzni, ako jednoč realiziramo, da sa svakim človikom nije moguć dijalog. Ponašat ćemo se kot doberman, o kom smo projdući put štali. Svenek nanovič ćemo započeti razgovor, biti neuspješni i sve već ćemo se turobiti. Rijetko ćemo uviditi, da razgovor ne mora biti rješenje za svaki slučaj. Mi polazimo iz iskustva, da razgovor mora funkcionirati svenek, kad je jednoč bio uspješan. Ali tim smo nasjeli na naš konstrukt istine. I tako smo žrtva vlašće prevare.
Naše poglede, ke imamo o istini, stalno korigiramo. To činimo tako, da još i činjenice manipuliramo, da bi se podudarale s našim iskonstruiranim svitom. Ali naše osvidočenje, da postoji samo jedna istina, je najpogibeljnija od svih iluzijov. U istini postoji bezbroj mišljenj, ka moru biti dijametralno različna, ka ali nisu odsjaj, refleksija objektiviteta, vječne istine. Istina, ku smo sami producirali nastaje naš konstrukt svita, ako čvrsto vjerujemo tomu izumu. Ali naše izgradjene vizije o svitu nas ne tribaju dominirati. Zato je važno, da se oslobodimo štarnih pogledov. Ča je istina? Poznati filozof Wittgenstein je rekao da je „svit sve, ča je slučaj ... Ar ukupnost činjenic odredjuje, ča je slučaj i ča sve nije slučaj.“ Ča je ada pak istina? Istina je društvo/zajednica. Činjenice nastaju stoprv onda realne, kad se je društvo ujedinalo na nje. To znači, da mi ne mislimo objektivno, nego onako kot nam to diktira naša kultura. Kad bi se naše društvo ujedinalo na drugi sistem svita s drugimi regulami, bi i ta svit bio realan. Ča to nije nevjerojatno? Premda je ta teza tako nevjerojatna, ju zastupa znanost.
Za ugodnije življenje to znači, akceptirati, da koč bludimo kroz svit prez orijentacije, da povezujemo činjenice, ke ne stoju u vezi, da izdržimo, da danas ne znamo, je li ćemo doživiti zutrašnji dan. A na kraju to znači i to, da ne tribamo trpiti, kad svit i ljudi okolo nas nisu takovi kot bi si je mi željili. Da svit ne postoji a priori, nego da si ga konstruiramo, je osnovna ideja radikalnoga konstruktivizma. Austrijanac Paul Watzlawick, filozof, komunikolog i terapeut u mnogi svoji knjiga človiku predočuje spomenutu teoriju, da bi se laglje snašao.
(Agnjica Schuster)