Hrvatske novine su svačije, zato je diskusija o nji i u nji uvijek bila jako živa, angažirana, donekle još i kontradiktorna i su došli do izražaja različna mišljenja, stavi, dijelom jako različne pozicije i gledanja ne samo na svit nego pred svim i na vlašću zdjelu, dostkrat i samo na vlašći pupak. Ali je cilj Hrvatskih novin uz sve ostalo, da gleda i prik ruba vlašće zdjele. Informira o gradišćanski Hrvati i piše za nje. Dokle su od utemeljenja ovih novin pisali i izvješćavali o „zapadnougarski Hrvati i za nje, su po sudbonosnom 1921. lj., kad su se ovi Hrvati i Hrvatice pak našli u tri država — u Austriji, Čehoslovačkoj i Madjarskoj, smo pak od Miloradića naučili da smo gradišćanski Hrvati (bilo kako je pišemo, ili s velikim G ili s malim g).
To smo po 1955. ljetu, po konačnom oslobodjenju Austrije ali i komunističkom zarobljenju Madjarske 1956. ljeta bili u pogibelji, da s vrimenom zabimo. Naime: da „smo ’z jedne vriće“. Hrvatske novine, ljudi ki su stali za ovim našim tajednikom to nisu zabili, a niti su zabili, da nas ima i u drugi gradi i savezni zemlja širom Austrije, pred svim i u Beču — a naravno i u Novom svitu. Ali su Hrvatske novine s vrimenom postale organ i o doseljenoj Hrvatskoj i migranti, ki su došli u Austriju iz bilo kih uzrokov. Uza to se ljudi iz Hrvatskih novin i u samoj Hrvatskoj informiraju o tom ča se zbiva kod nas, kako se stoji za nas u društvenom, političkom, jezičnom pogledu. A kad su Hrvatske novine sada jur skoro pred dvajset ljet počele biti zastupane u Internetu a pak još s izabranimi članki i na nimškom, smo se tako otvorili u mriži širom svita (www) i postali zanimljivi i za one ke tiskanimi izdanji nismo imali prilike dostignuti. U medjuvrimenu su www.hrvatskenovine.at jako posjećene ne samo u Austriji nego i u susjedni zemlja, pred svim i u Sad ali i u Srbiji.
Pravoda, ima i pelina u ovom velikom uspjehu: broj pretplatnikov opet pada, u neki seli još i jako. Ako pogledamo pad stanovničtva i kako se demografija razvije, nas već ništ ne čudi. Neka sela izumiraju, u školi se u četiri ljeti osnovne škole zapravo nigdor već ne more toliko naučiti da bi hrvatski govorio i razumio, a kamo li čitao. A ča ćemo sada!? Moremo si i jedni drugim oči metati ča činimo krivo, ča ne pelja nikakovomu uspjehu i ča će nas upropastiti. Moremo je jezično kritizirati ča kanimo, ali nećemo moći ubajti, da i u vlašćoj inicijativi počnemo poboljšati svoje jezično znanje na hrvatskom. Ništ ne koristi, ako gdo veli „toliko bi me to sve zanimalo ali ne razumim kako pišete“. To će najvjerojatnije još i odgovarati stvarnomu jezičnomu znanju ljudi. Ali gdo im brani da se poboljšaju. Gdo bi se na nimškom usudio priznati, da ne razumi kako gdo piše. I kod nas to mora postati „no go“!