Recimo istinu i tim kako je: Činjenica da su koruški Slovenci spomenuti u zemaljskom ustavu Koruške je minimalna varijanta toga ča bi sve moglo i tribalo biti. Da bi rič minimalno mogli stupnjevati tribalo bi u ovom slučaju reći najminimalnije. Ali minimalno jur samo po sebi veli da je to najmanje nek moguće. Rezultat diskusije, ku je ponovno započeo predsjednik koruške Narodne stranke, je nova verzija teksta, u kom Koruška već ne more najti još ni vlašće riči za svoje slovenske sugradjane, nego ih posudjuje od saveznoga ustava. Ov govori o slovenskom jeziku, o tradiciji i kulturnom jerbu, ke triba poštivati, čuvati i podupirati, nač neka se pokaže u članku 7 Zemaljskoga ustava.
Pred ov odlomak u članku 5 su postavili kratku, ali sudbonosnu rečenicu, naime da „nimški jezik je jedini zemaljski jezik u Koruškoj“. Gdo u ovom kani viditi pozitivan kompromis i dalekovidno rješenje, zavarava ne samo Slovence, nego i sve ostale autohtone narodne grupe u Austriji. Ovom rečenicom se je ukinulo sve ono ča je kanio reći članak 7, naime da „slovenski jezik i kulturu triba poštivati, čuvati i podupirati“. Koga čudi, da ovo uznemiruje slovenske organizacije, da je to bantuje i jada i da to nikako ne moru prihvatiti. A ča se je sada zaista stalo? Svi ov gnjili kompromis „prodavaju“ kao odlično rješenje s kim sve stranke u koruškom Saboru moru živiti“ — zvana Slobodarov — i da je to zato dobro rješenje komu bi se tribali svi veseliti i biti zadovoljni. Ista je stvar kao i s „rješenjem o dvojezični seoski tablica“ čim su nadležni političari na zemaljskoj i saveznoj razini glasili, da je tim „manjinsko pitanje riješeno u Koruškoj“. Glavni tenor u većinskom narodu je: „Sada konačno imaju svoje tablice, sad neka bude mira“. Kakovo zavaravanje, zaslipljenje i držanje pripadnike narodnih grup za bedake.
Koruški Övp naravno sada triba još „pohvaliti“ da je nehoteć pokrenuo diskusiju, ka bi drugačije vjerojatno ionako zaspala: kako i ča zaista djelati da se poštivaju, čuvaju i podupiraju jeziki i kulture narodnih grup. Ako bi odgovorni u politiki zaista kanili odlučiti ili ča činiti u korist narodnih grup, onda bi tribalo i konkretnih akcijov a ne ovakovih plantavih kompromisov. Ako Slovenci — a s njimi i puno demokratskih snag i inicijativov u Austriji — govoru o sramoti u pogledu na koruške Slovence, onda se teško moremo suprotstaviti ovoj slovenskoj i demokratskoj argumentaciji.
Sa Zakonom o narodni grupa iz 1976. smo jasno bili jur znatno dalje nego nam danas kaže aktualna situacija. No ipak se je već ča prominilo, uz ostalo i to da su politički i društveni zastupniki narodnih grup nastali slabiji, potučeniji i prolagodjeni većinskomu mainstreamu — a ta je ignorantan prema manjinam!