U nekoj ruskoj enciklopediji stoji, da je bablje ljeto perioda, kad si starice na suncu još moru stepliti svoje kosti. I zaistinu temperatura more zlisti ča do 30 Celzijevih stupnjev. Perioda teploga i sunčanoga vrimena dura od sredine rujna do konca listopada. Onda je dane ili tajedne dugo lipo vrime skoro prez vjetra. Ali noći su vedre i hladne. Takovo vrime je moguće zbog jednakih temperaturov zemlje i vode.
Naziv bablje ljeto polazi od tanke paučine, ka lebdi zrakom za vrime lipih jesenskih dani. U protuliću i ljetu nije paučinov, samo na jesen. Paučina spominja na sijede vlase babov, staric, i zato se ova perioda zove bablje ljeto. Lingvisti nisu potpuno suglasni oko porijekla izraza. Neki mislu da rič baba simbolizira višku kot simbol čega, ča nije normalno, nego je naopak. Po jednoj od teorijov se je ime ove pojave izvelo iz naziva za konce paučine, kimi mladi pauki na jesen jedru kroz zrak. U većini slavskih jezikov su to „bapske vlasi“. U narodnom vjerovanju je bablje ljeto perioda, kad su se novačile, regrutirale viške, a paučina, ka lebdi kroz zrak su njevi vlasi. Narod je mislio da je paučina predivo (Gespinst) vilenjakov, patuljkov ili pak Divice Marije. Vjerovalo se je, da će se vrijeda odati divojka, koj se je leteća paučina uplela u vlase. A značilo je to jednostavno sriću, kad je paučina človiku doletila u vlase.
U Bugarskoj velu babljemu ljetu cigansko ljeto, u Ameriki Indian summer, a na nimškom jeziku Altweibersommer. To ime Nimci hasnuju od 1800. ljeta. Prlje se je protuliće zvalo junger Weibersommer, a jesen alter Weibersommer. Staronimška rič weiben nima posla sa ženom, nego znači presti ili tkati paučinu, „weben“.
Zač upravo na jesen lebdu zrakom paučine? Nad teplim tlom se po danu razvija lak vjetrić. Njega ishasnuju mladi pauki, da je na njevoj paučini odnese u višinu, da bi lebdili zrakom i si iskali revir i mjesto za prezimovanje. Po hladni noći se na paučina stvaraju kapljice rose, ke bliskaju na jutarnjem suncu kot na koncu nadenuti biseri. Fajni surkasti konci su ljude spominjali na vlase starih žen i kot su vjerovali mitologiji, su mislili da vidu životne konce, ke su stare božice sudbine splele s bijelimi vlasi. Na mnogi područji si ljudi mislili, da je Divica Marija začetnica tih svilnih koncev. I tako se je govorilo o Marijinom ljetu, o Marijini konci, o Marijinoj svili i o Marijini vlasi.
(Agnjica Schuster)