Od 1. decembra pelja Anka Schneeweis Hrvatsku redakciju u ORF-u Željezno. Dolnjopuljanka je jur 30 ljet kot žurnalistica aktivna. Schneeweis je prva žena na čelu Hrvatske redakcije.

HN: Vi ste 30 ljet dugo aktivni u Hrvatskoj redakciji i to u različni pozicija, početo od slobodne suradnice, ča do peljačice sada. Je to bila vaša želja od početka?

Anka Schneeweis: To sigurno nij bil cilj. Ja sam krezato da sam dugo bila slobodna jako čuda bila na putu, upoznala jako čuda ljudi, a to je to ča te zanima, ča veselja načinja. Kad si rado s ljudi ko čuda dočuješ, čuda doznaš, to je glavno onda. Onda ne misliš na karijeru.

HN: U pogledu na vašu familiju su svi (otac, brati i sestra) već ili manje u muziki aktivni. Kako da Vi ne?

Schneeweis: Od početka me je zanimalo pisanje i žurnalizam, i zato sam študirala publicistiku i znanost komunikacije. To je bio svenek moj cilj i kot drugo djelo kod ORF-a. Joško (Joc) Vlašić je onda još u ORF-u djelao i me pitao je li ne kanim znamda tote djelati, kad on sada već ne more, nima lazno. To je bilo skoro na početku televizijskoga magazina Dobar dan Hrvati. (DDH je počeo 1989., dvoja ljeta kašnje počne Schneeweis kod ORF-a) Mi smo onda još rizali na vrpci, ada analogno, to je bilo čisto ča drugačijega nego sada. Ko se prispodobi s denašnjim časom ča se tiče razvitka tehnologije sam tote prošla od početka škole takorekuć do sada kade je sve digitalno, a to nij za prispodobit. Sada je čuda laglje, ti moreš porizati svaku malenkost, kot na primjer jecanje.

HN: Kad ste vi počeli ko su bili muži dominantni u Hrvatskoj redakciji. Koliko se je ovde minjalo u prošli 30-ti ljeti?

Schneeweis: Onda je bilo sve ča je bilo na van, ada visti, domena muži (Ewald Pichler, Jurica Čenar, Fred Hergović i Hanes Pintarić). Sve muži, a oni su bili i jedini ki su bili zaposleni. I to se mora znati. Svi drugi su bili slobodni suradniki, odnosno suradnice, kad su sve žene djelale kot slobodne suradnice, zvana Kristine Marhold, ka je počela u Hrvatskoj redakciji. Onda je to bilo pak tako, da je ORF morao te stalne slobodne zaposliti iz zakonskih uzrokov. To je bilo 2004. ljeta, onda je došao velik val zaposlenja, a onda sam i ja dostala mjesto u ORF-u. A tim se je i minjao način djelanja. Kot slobodni nisi gledao na ure, nego si gledao da zgotoviš na ti jedan dan, da ne pravaš i drugi dan dojti u ured. Kot zaposleni si prekinuo djelo i nastavio drugi dan.

HN: Vi ste doživili četire peljače redakcije, u koliko kanite ča minjati na načinu djela?

Schneeweis: Za mene je svenek bila važna ta sloboda ku ti šef da, da moreš kreativno djelati. Ne, da ti on preveć veli, nego da se u redakciji pomina pri sjednici prik jedne teme pak veli, to bi bila tema, ki se zato zanima i kako ćeš ju oblikovat. O tom se more pominati, ali ne da se veli da to mora tako biti. Onda ionako ljudi dojdu i pitaju: Je bolje ovako, ili da prinos ovako gradim. Znači meni je komunikacija jako važna, pominati se s ljudi i onda skupno djelati na najboljem produktu. Važno je meni da moru suradniki biti kreativni i da imaju povjerenja u sebe i da imaju podržanje od mene. To znači ako imaju kakovo pitanje da se moru svaki čas obrnuti na mene. A to i sada jur vidim, da se ljudi javu i da se pominamo. Ča je kod nas važno, i ča jur svenek imamo, da se svaki tekst pogleda dodatno od dežurnoga urednika ili peljača redakcije. Ovde ide i za sadržajno i za jezično. To znači već puti veliš: Ovo ne pravaš, ali zato mi fali ovde ka informacija, nimaš to još kade, nu to prosim nutar zeti. Jezično isto tako, jer nij svenek tako jednostavno u hrvatskom jeziku. Ti imaš čuda varijantov. Mi kod Hrvatska redakcija imamo tu zadaću da mi ta normirani jezik posredujemo. To znači mi si to pogledamo, ako neznaš točno onda pogledamo i u online rječnik ZIGH-a. Čuda puti imamo ta problem, da mi moramo sami kreirati riči ke ne postoju, i onda moramo biti isto kreativni i se pominamo o prijevodu u redakciji.

HN: Vaše funkcije do sada nij bilo, jer je peljač Narodnosne redakcije bio u jednom i peljač Hrvatske redakcije. Koliko će se u vašem poslu minjati?

Schneeweis: Momentano je tako, da sam ja 100% još svenek u svakidanjem kolu nutri, i u kolu visti i u moderiranju emisijov kad jednostavno nimamo toliko ljudi. Kad krezato da se je to tako daleko minjalo, da je mjesto od Freda Hergovića preuzela Dorottya Kelemen s tim to mjesto ili ta peršona u našoj redakciji fali, ta peršona ka zna hrvatski jezik, ka zna preuzeti službu pisanja visti, moderiranja ili podvaranje interneta. To ona nezna zbog jezičnoga znanja, ona nezna hrvatski tr to i nemore preuzeti. To znači kod nas je uže nastalo. S tim imamo mi manje ljudi na raspolaganje. Pravoda mi išćemo suradnike, mi se moramo proširiti, to isto kanim s tim pozvat svakoga ki se zanima za djelovanje u Hrvatskoj redakciji, za žurnalističko djelovanje je pozvan da se javi. To je isto važno, mi kanimo proširiti krug slobodnih suradnikov. Tako da moru ljudi predložiti ča pak reć ja nimam stalno lazno, ali onda kad imam lazno, kad imam ideju kanim ča načinit.

HN: Lani su se novi slobodni uredniki javili, ipak falu zapravo dvi puno namješćene osobe u Hrvatskoj redakciji po umirovljenju Freda Hergovića i Jurice Čenara. Ćedu se ova mjesta popuniti?

Schneeweis: To mjesto od Jurice Čenara će se popuniti, to još sada nij skroz, zato i još ne morem reći ki će to biti, to mjesto će se ali popuniti s 1. januarom. To će se s jednom bivšom slobodnom suradnicom popuniti. To drugo mjesto smo mi zgubili, ta osoba va našoj redakciji fali, a to mjesto moremo samo popuniti sa slobodnimi. To je jedina varijanta ka postoji, kad dodatno mjesto zaposlenja va našoj redakciji već nij, to je prošlo.

HN: To znači vi ćete imati sada duplu zadaću, kot peljač I kot pun član redakcije?

Schneeweis: To još nije jasno. Ali ja kanim na svaki način da se proširi to kolo, ta krug ljudi ki pišu visti. Nego i to nij tako da moreš od jednoga dana na drugoga koga tamo sjesti. Onde pravaš malo vrimena da se zavježbaš. Iako su to sve kolegi ki su jur dugo u stanu. Ali to je razlika, je li kreativno djelaš jedan prinos koga oblikuješ, ili je li moraš napunit 10-11 minut visti svaki dan. A ta služba je jako naporna, kad i dost dugo dura. Ti četvrtak počneš i pišeš do srijede. Tote ide za dugoročno planiranje. Tote ne ide za jednu temu, onde imaš već temov, to se mora uvježbati. To kanim na svaki način, ta krug ljudi proširiti, a onda ćemo viditi dugoročno je li se ja morem onda iz toga kruga povuć ili kako ćemo to. Sada smo četirmi, pred tim smo bili svenek petimi.

HN: Po ćuti je u pogledu na internet nastao broj falingov veći. Je to zbog jezičnoga znanja iliz bog manjkanja časa?

Schneeweis: Ja bi rekla to su dijelom falinge, i to se vidi čuda puti, da su to tipkarske, da se pašći, da je pritisak viši i da već nimaš koga tretoga ki prik pogleda. Kad visti tako nastanu u internetu, da ta ki piše visti to jednoč piše za radio. A onda dojde ta ki piše internet i proširi tu vist, na primjer ekscerpira intervjue. I ovde ti se stanu dodatne falinge. Pred tim smo imali takorekuć još svenek jednoga ki je imao toliko časa, na primjer Fred, peljač redakcije ili Jurica ki su onda još prik pogledali neodvisno od tih dvih. Kad ta ki piše svoje falinge ne vidi. I ako ta ki internet piše korigira falinge od prvoga urednika u tekstu, more sam načiniti opet nove. Ne bi rekla da je ovde svom silom jezična kompetencija spala, jer to su isti ljudi kot i predtim, nego fali jednostavno to, da još jedan prik pogleda. A to vrime fali, kad nas je manje. Na tim se mora isto djelati da to poboljšamo.

HN: Dokle se je našlo rješenje po odlasku Freda Hergovića kot peljača Narodnosne redakcije su prošla skoro dvoja ljeta. Sada postoji opet vlašća Hrvatska redakcija. Ča velite Vi ovomu razvitku?

Schneeweis: Iz bilo kih uzrokov se je odlučilo drugačije, da to nij bila osoba iz Hrvatske redakcije, to ja sada uopće ne kanim komentirati. Mi znamo da je onda bio protest, kad su svi onda vidili da hrvatska redakcija već nima peljača i da se zgublja onda hrvatska samostalnost. A naša redakcija je najveća redakcija to svi znamo, to je ta redakcija iz ke je uopće ovo sve izraslo. To su bili onda jur gradišćanski Hrvati, ki su potribovali emisije u svojem jeziku i onda su ti drugi pravoda k nam došli. Ali kako je to bilo to uopće ne kanim komentirati, na svaki način se je onda još jednoč raspisala ta pozicija peljačice Hrvatske redakcije. A ta pozicija znači da Hrvatska redakcija agira samostalno, neodvisno, to znači za sve sadržaje sam ja odgovorna, tote mi samostalno odlučujemo. A ta strukturni, organizacijski okvir, skupni projekti svih narodnih grup za te je odgovorna peljačica za narodne grupe. Kako to u praksi zaistinu izgleda još nemorem reć, kad toga još nije bilo. Mi sada naše emisije sami načinjamo kot dosle. Mi imamo naše sjednice po hrvatsku, sami, onde se nijedan nutra ne umiša. Meni se ta ideja uopće ne vidi tako čemerno, da Hrvatska redakcija ima sada vlašće pelječtvo. Da se ti zaistinu moreš koncentrirati samo na Hrvatsku redakciju, samo na naše emisije, samo na naše teme. To gledam kot dobro. Sad smo opet takorekuć kotno samostalna redakcija kot je bilo predvidjeno.

HN: Vi ste sada treti po redu peljač Hrvatske redakcije, ki dolazi iz općine Frakanava-Dolnja Pulja. Je to kakov dobar preduvijet?

Schneeweis: To se more viditi kot slučaj, ali mislim da je bilo u tom slučaju jednostavno moje iskustvo to ča je bilo odlučujuće. Iskustvo, kompetencija, a manje pripadnost veleopćini.

HN: Kako vidite vi izjavu bivšega direktora zemaljskoga študija Wernera Herića, ki je izjavio prema Hrvatskim novinam, da nisu svi uredniki dovoljno jezično kompetentni?

Schneeweis: Ja to ne vidim tako, i zapravo neznam na temelju čega to more tako definirat. Ali zapravo neznam ča s tim misli. Ne bi rekla da naša jezična kompetencija pada, jezična kompetencija uopće pada. To znamo svi. Ako se ide u škole, ko se ide u pedagošku visoku školu, ako se kani peljati razgovore na hrvatskom jeziku s učitelji ili direktoricami osnovnih škol, viših škol znamda ne, ali svi znamo da onde kompetencija pada. A to sigurno i znači to, da je za nas teže si najti suradnike ki imaju jezičnu kompetenciju. Ali ti ki su u redakciji to su ti isti ljudi ki su bili svenek. A ne vidim zač bi sada na jednoč ti svi ljudi ki su do sada dobro djelali najednoč već nebi znali hrvatski, samo zato kad Jurice pak Freda već nij. Jasno da je Jurica jezični stup, da je čuda kroz korekture ulovio, ali mi svi smo se i naučili. Neki već, neki manje, ali ne bi rekla da mi sve čemerniji nastajemo.

HN: ORF je imao nekada posebne jezične tečaje za člane Hrvatske redakcije. Predvidjate Vi ovakovu izobrazbu?

Schneeweis: To je ča kanim, ča si morem predstaviti i ča je jur već ili manje planirano da organiziramo tako jezične djelaonice za nas suradnike. Kad kot rečeno mi se isto učimo stalno. Da se tako ča organzira, da si koga pozovemo, Juricu na primjer, ili koga dodatno još drugoga, tako ča je na svaki način planirano. To je i za mene dobro i za svakoga drugoga. To ali ne znači, da ako se školuješ da je slaba jezična kompetencija. To je normalno, da ako djelaš s jezikom, da se dalje učiš, da se dalje školuješ.