Da će se još koč kada o kakovi tablica pominati već iskreno rečeno nisam očekivala. Spominjam se neke provokativne izjave na kakovom hakovskom večeru, kade je neki mladji hakovac rekao, da mladim već nije tako lako plakativno djelati kao u devedeseti. Dvojezične table da naime jur stoju.

To ima pravoda svoje opravdanje. Najkasnije 2011. ljeta su sva sela dostala dvojezične table, kade se je već od 17,5% ljudi priznalo autohtonoj manjini. Odonda se u pogledu na većjezičnost osebujno na političkom polju kumaj ča stalo. Putokazi na mnogi mjesti još nisu dvojezični. Dokle se uvijek čudim napisanomu Hrvatskomu Cikljinu na putu u Petarštof, su Stinjaki zvana seoskoga područja konzekventni nimški, inkludirajući i ovu polulegalnu jednojezičnu tablu na sjevernom ulazu u selo (Morebit su ju još i zato ukrali). Slične primjere poznam i iz sjevernoga Gradišća.

Da će nas OEBB presenetiti s dvojezičnimi natpisi na kolodvori, s tim po ljetnom vrimenu u Gradišću sigurno nigdor nije računao. Ar to u Gradišću i nigdor nije javno potribovao. Hrvatice i Hrvati i zapravo i zemlja Gradišće su opet jednoč profitirali od zbivanja u Koruškoj. 2015. ljeta je stanica Šmihel pri Pliberku u okviru renovacije dostala dvojezični natpis. Odonda su pretpostavni onda potribovali dvojezične natpise i za druge kolodvore. Govoračici za narodne grupe Zelenih Olgi Voglauer i nje lobiranju imamo zahvaliti da od toga potribovanja profitiraju sada i Hati i Poljanci. Škoda da na jugu Gradišća nije infrastrukture, drugačije bi se mogli veseliti većemu broju tablic.

Ova u pogledu na većjezičnost peldodavna odluka OEBB-a ima puno jači simbolični efekt, nego je financijski stao. Sada bi bilo na nami da potribujemo isto postupanje od Jurske željeznice. Kanimo još viditi Rasporak i Pajngrt. A i općine bi se mogle zeti peldu od OEBB-a. Konzekventan dvojezični nastup ima nevjerojatan efekt na govoračice i govorače, ali i na većinski narod, a zapravo skoro ništ ne stoji. Još i od saveza financirati se daju veći projekti kot su to ulični natipisi ili dvojezične web-stranice. A da bi u privatnom tiskali dvo- ili većjezične pozivnice, izmislili dvo- ili većjezična imena proizvodov i Facebook i Instagram prinose najmanje stoji.

Dvo- ili većjezičnost ne moraju biti mučan posao kot su nam to sugerirali svadje okolo dvojezičnih tablic odnosno okolo svega, ča se tiče zapravo zakonski popisanih manjinskih prav.

Ne dajmo se zaustaviti od nepokretne politike i pred svim ne dajmo si oduzeti strast za većjezičnost. Moremo ju i jednostavno živiti i tako staviti primjere. To će imati uticaj i na okolinu. Morebit ćemo onda koč i pod dvojezičnim natpisom čekati bus.