Pokidob se je sada, opet jednoč, počela javiti diskusija u naši tiskani mediji — i bilo bi potribno da se čim već i mladi javljaju — neće škoditi da malo rekapituliramo, kako je ča kada bilo i kako se je razvilo. S pogledom na Hrvatske novine jedna je činjenica bez diskusije, naime da su pokrenute 1910. lj. u Juri i su tim bez sumlje najstarije još postojeće novine na ovom panonskom području. O tom ča neka stoji u novina, ki sadržaj i na kom jeziku, se je diskutiralo jur pred novinami, kada ih još nije bilo, a bilo je hrvatskih Kalendarov, nekoliko po broju.
Svako razdoblje, ponekad bi mogli govoriti o epohi, ima svoje posebnosti, duh vrimena, društvene okolnosti i političke promjene, a ne na zadnje i manjinskopolitičke prilike i neprilike. Početkom 1980-ih ljet se je uspješnom kodifikacijom nevjerojatno ojačao hrvatski jezik s naglaskom na gradišćanski, a na sveučilišću se je nekoliko (studentskih) generacijov učilo ta jezik. Toga sada već nima u tom opsegu, pred svim ne u tom duhu. To ćutimo na svi kraji. Tadašnji hrvatski studenti, dijelom i slavisti i slušatelji drugih fakultetov, su se opet jednoč probudili i su za svoj jezik i za svoj rod išli u diskusije, a konačno i demonstrirati i na barikade. To je bila ta dob, kad nam se je s političke strane predbacivalo, da je naš jezik ionako samo još za štalu i dvor i da se neće dugo držati, jer će izgubiti svoju socijalnu funkciju. Ovi proroki su, nažalost, dijelom bili u pravu. Ali smo si i u Hak-u zasukali rukave i sami si naložili cilj, da moramo podignuti nivo jezika, da ga moramo širiti i u drugi sloji, ne samo „u štali i na dvoru“, u „Društvu“ ili kod hakovskih večerov.
Ta novi polet je stigao i do Hrvatskih novin. Cilj je bio jasan: na temelju dosadašnjega dignuti ne samo jezik nego i sadržaj i dostignuti druge sloje naroda, se potruditi i za seljački, djelački studentski, obrtnički, poduzetnički, gospodarski, učiteljski znanstveni itd. sloj naših ljudi. Credo je bio tada — a u tom se do dana današnjega ništ nije preminilo — moramo s našim jezikom pokrivati sva svakodnevna područja. Moramo na našem jeziku pisati o svi nek mogući dogadjaji. Naši ljudi moraju imati priliku da i na svojem jeziku čitaju sve to ča je zanima i zač ćedu znamda stoprv razviti zanimanje.
Polazili smo iz dileme, da su jedni mislili novine su samo „za babe“ i seljake, drugi su mislili samo za učitelje a treti samo za studente a četvrti samo za znanstvenike. A med tim je bezbroj drugih grup i zajednic, ke su se ćutile zapostavljene i ke su isto kanile biti opskrbljene novinami na svojem jeziku. Jur je slavni Miloradić znao, da sa seoskimi dijalekti (a ko selo, prosim?) ne more opstati ako piše novine. To su kašnje znali npr. i Ignac Horvat, Fric Bintinger, Feri Sučić i drugi.