Bi bilo strašno, ako bi zabili na božićne dare? Morebit to gluši neobično, ali bi si pojednostavili žitak u predbožićnom vrimenu. Znamda bi uljudna božićna pisma bila alternativa dragim i egzotičnim darom.
Otvarati pisma je najmanje tako uzbudljivo kotno otvarati dare. Kad prijatelje i rodjake pitamo, ča si želju za Božić, mnogokrat čujemo: „Ne željim si ništ. Imam sve, ča mi je potribno.“ Ča se odnosi na materijalno, onoga svaki človik ima dost i preveć. A ono, ča nije materijalno, ono svakomu fali. Samo da nematerijalno čuda teže moremo darovati. Dati človiku ruku ili objamiti ga, mnogokrat u srcu prouzrokuje veće zadovoljstvo nego bilo kakov dar.
Kad na Sveti večer stalno zvoni telefon, to more biti nervirati. Za koliko elegantnije su pismene želje! Gdo ne more odustati od darov, on bi mogao darovati svim glajno. Kalendar za drugo ljeto, CD, ki nam se dobro vidi (nam samim!) ili bon za skupni večer. Nova moda u Francuskoj je ova: Prijatelji se dogovoru, da si nećedu kupiti ništa, nego razminiti nešto, ča sami imaju. To more biti oprava, knjiga, muzika, hrana ili neko piće. Postoju samo dvi regule, prvič: Dar po veličini neka paše u vrićicu. Drugič: Darovatelj mora cijeniti predmet, koga dalje daje. Tako se otvara kolo ljubeznosti.