Gravitacija i druge fizikalne veličine su prouzrokovale formiranje zvijezd i planetov. Svitlost se širi sa svitlosnom brzinom. Kad je zima, se atomarne partikule polaglje gibaju nego kad je teplo. Jabuka pada na tlo namjesto da se diže u višinu. Sve to su fizikalne istine, ke svenek štimaju. Za to nije potriban Bog. Ali odakle su ti prirodni zakoni? Gdo je nje stvorio? Svaki, ki ne vjeruje u božansku snagu, ovde doživljava svoje granice.
Da je univerzum nastao iz ničega, nije vjerojatno. A ipak kvantna fizika ov fenomen pozna u malom formatu: Atomarne partikule nastaju i skrsnu, naizgled slučajno i nepredvidljivo. U svitu kvantov je fenomenov, ki bojse nimaju uzroka. „Još i dragi Bog ne zna, zbog čega se raspada odredjen atom u odredjenom hipcu“, veli poznati Bečanski eksperimentalni fizičar Anton Zeilinger. Albert Einstein je prema kvantnoj fiziki bio rezerviran. Vjerovao je, da bi neka difuzna slučajnost mogla igrati ulogu i da se za tom slučajnošću skriva nepoznat princip uzroka i posljedice (Ursache und Wirkung). Zato je Einstein razvio misaoni eksperimenat: Prema kvantnoj mehaniki Wernera Heisenberga bi morali dva elektroni, ki po koliziji odletu u različne pravce i se tako udaljuju jedan od drugoga, u isto vrime preuzeti identična svojstva. A to bome nije moguće — tako »misteriozno djelovanje na daljinu« ne egzistira, mislio je Einstein i izjavio svoju glasovitu izreku „Teško je Bogu gledati u karte. Ali da se kocka i poslužuje ›telepatskih‹ sredstav, ni hipac ne morem vjerovati.“ Kvantni fizičar Anton Zeilinger izgleda da more Bogu gledati u karte. Ako postoji Bog, ki utiče na tok svita, bi slučajnost „zaistinu bila mogućnost, da se umiša Bog, a da se to ne suprotstavlja prirodnim zakonom“.
Stoprv po Einsteinovoj smrti, čim je znanstvenikom stao na raspolaganje laser, su počeli istraživati misteriozno djelovanje na daljinu (Fernwirkung). 2008. ljeta je Švicarski fizičar, Nicolas Gisin, u laboratoriju u Genfu poslao plav svitlosni trak (Lichtstrahl) kroz kristal. Pritom su se stvorili »isprepleteni fotoni (verschränkte Photonen)«, pari svitlosnih partikulov, ki su izgledali kot dvojki. Od ovih dvojak su jednoga kroz optički kabel (Glasfaserkabel) poslali u neko selo istočno od Genfa, a drugoga u suprotivni pravac na zapad. U obadvi slučaji je udaljenost iznašala 17,5 kilometre.
Čim su Nicolas Gisin i njegov tim izmirili svojstva partikulov, su vidili, da su partikule identične. Ne da su bile iste od samoga početka, nego stoprv je u hipcu mirenja jedna partikula preuzela svojstva druge. Kad su izračunali, kako brzo se je Einsteinovo »misteriozno djelovanje« od jednoga fotona prenosilo na drugoga, su se čudili: s najmanje desettisućostrukom svitlosnom brzinom (Lichtgeschwindigkeit) ili još i istovrimeno je jedna partikula preuzela karakteristike druge. Odakle znaju dvi partikule, ke su daleko jedna od druge, ča se dogadja s drugom? A zač to znaju veljek? A mislilo se je da prema teoriji relativnosti ništ nije brže nego svitlost. S našom pameću ne moremo razvezati takove fenomene. Zna tajnu samo Bog? Su takovi eksperimenti samo ključenka, kroza ku gledamo tajnu fiziku Boga?
(Agnjica Schuster)