Subota je bio velik dan za Bizonju u Madjarskoj. Svetačno su otvorili i blagoslovili „Seosku hižu“, to je muzej: seoski stan s pohištvom i alati kako je nekada bilo.

Bizonja – Seoska samouprava Bizonje (Bezenje/Pallersdorf), na tromedji s Austrijom i Slovačkom, subotu, 29. aprila je pozvala na svetačnu predaju i blagoslavljanje „Selske hiže“ u ulici ka iz susjednoga Štrosa (Straß-Sommerein/Hegyeshalom) pelja u selo.

Svetačni program je počeo u 15 uri otpodne s polaganjem vijenca na grobu obitelji Jive i Marije Wurcz, ka je bila vlasnik toga maloga seljačkoga stana u Bizonji, ki je sada obnovljen i pretvoren u muzej. Na dvoru ovoga nekadašnjega Wurczovoga stanja u 15.30 su priredili različne štacije za narodne igre za dicu, nadalje sajam s različnimi tiskanicami i drugimi dugovanji, pletenje košar i drugo.

Uz nazočnost i prigodni govor načelnice Bizonje Erike Márkus sin sela duhovnik u m. Joško Drobilić je blagoslovio ovu „Selsku hižu/Tájház“ uz nazočnost hrvatskih gostov i iz susjedne Slovačke i Austrije.

Hrvatska glazba, madjarski govori

Na velikoj pozornici, postavljene u stražnom dijelu nekadašnjega seljačkoga dvora velikomu broju gostov obrnuo se je u svetačnom govoru župan Jursko-Mošonsko-Šopronske županije Sándor Széles kao i ravnatelj muzeja u Starom Gradu Tamás Czuppon a takaj i načelnica Bizonje Erika Márkus.

Pokidob u Bizonji, pretpostavljaju da ionako svi znaju državni madjarski jezik, očigledno nisu držali za potribno da se publiki obrati i na hrvatskom jeziku odnosno da daju barem kratak prijevod tih očigledno vrlo zanimljivih i važnih govorov spomenutih trih ličnosti.

Slijedio je pak folklorno-muzički program pri kom su dica seoske čuvarnice prikazala brojne dičje igre na hrvatskom jeziku a potom su skupa nastupila jur zrelija dica s mjesnim jačkarnim zborom Jorgovan i Bizonjskimi tamburaši.

Po postavljanju „majpama“, majuškoga driva slijedila je pak završna fešta s petroviskim Pinka bandom.

Ov seoski muzej u starom seljačkom stanu ima tradicionalnu najprnju hižu a uza to kuhinju/vežu. Onda jur slijedi gospodarstveni trakt s kosnom i hajnsicom i stepenicami na pod pak na kraju štale.

Vrlo lipo i zanimljivo su naredili ov muzej, ovu „Selsku hižu“, u koj kažu starodavni način života u hrvatskoj zajednici i s tipičnom hrvatskom pratežom na Hati a naravno i vjerskim štivom, tj. molitveniki još iz časa Mihovila Nakovića i Ivana Čuković.

Uz ormare, postelje i poste- ljinu se u ovoj hiži moru najti i druge tkanine i platna za svakodnevnu upotrebu a veža s tipičnim zidanim šporetom upotpunjuje pogled na stare čase na selu i u ovoj hrvatskoj obitelji.

Vrlo zanimljivo a pred svim i znalački uredjeno su brojni alati iz starih, skoro jur pozabljenih časov, ki su bili svakidanji i neophodno potribni za žitak: kante, naćve, lonci, klišće, bataci, komoti, hami, lanci itd. Još i lastavičino gnjazdo na tramu u štali dava autentični pogled na stare čase, kada je bilo još ovakovih štalov a kada je bilo još i lastavic.

Ovom prigodom općina Bizonja je izdala i brošuru na madjarskom jeziku A Bezenyei Horvát Tájház – Wurcz ház története, čiji je autor sin sela i povjesničar Balázs Martinčić.

Petar Tyran