Govoreći ili pišući o Slavku Niniću znači svakako se uz muziku „Balkana“ (bilo kade to bilo) baviti i sa Čuži. Kako su sridnjogradišćanski Bruji na čelu s Joškom Vlašićem jur pred već od 40 ljet takorekuć oplemenili pogrdni, špotljivi izraz Krowod, tako su Bečki Čuži na čelu sa Slavkom Ninićem dostali pristup u najviše bečke i austrijske dvore, još i u Hofburg i Bečku gradsku vijećnicu nekadašnja psovka, pogrdnica, uvredljiva rič Čuž (u nimškoj ortografiji zato najvjerojatnije i bolje je poznat kao Tschusch).
Dokle kod riči Krowod znamo etimologiju, dakle porijeklo riči (uz druge Crabbath, Krawat, Krowot, Krowod za Hrvat) kod riči Čuž već nije tako jasno. Dokle jedni tvrdu da bi došlo od toga, da su pred svim nekadašnji južnoslavenski gastarbajteri jedni drugomu dovikavali čuješ, ako su od nekoga nešto kanili ili tribali, drugi opet tvrdu — a to je vjerojatnije — da rič Čuž dolazi od ruskoga čužoj (tudji [fremd/Fremder]) i da je tako ušla u najprvo bečki a pak i opće-istočnoaustrijski kolokvijalni govor. Na svaki način ova rič, ov pojam u prošlosti nije bila pozitivno označena, nego je bila rič špota, ruganja, vrijedanja, zbantovanja, tlačenja i ugnjetavanja.
Da je ta nekad toliko negativno konotirana rič takorekuć podignuta na „plemićki podest“, da je dignuta u stalež bečkoga i austrijskoga visokoga društva (haut volée ods. High society), se ima zahvaliti u prvom redu Slavku Niniću, studiranomu sociologu i germanistu, ki je kao „gastić“ došao na studije u Beč iz slavonskih Komletincev, s bosanskimi korijeni.
Njemu i brojnim i sve većemu broju njegovih kolegov i muzičarov a pred svim i navijačev, fenov se je ugodalo, da „balkansku“ muziku upeljaju u bečko društvo, u austrijsku kulturnu scenu i da ju uvrstu kao dio nove muzičke scene ove zemlje. Pri tom su Slavko Ninić i njegovi pristaše digli na viši stepen i pojam Balkan. Iako zapravo nigdor ne zna kade geografski ili kulturološki počinje Balkan (sigurno ne na bečkom Rennwegu, kako se to vrže u usta Metternichu, ki to očigledno nikada nije rekao, a ipak se tako prenaša), Slavko N. sa svojimi Bečkimi Čuži je mnogim tim narodom na tzv. Balkanu dao i dotično i odgovarajuće ime — a tim pjesmam i epskim baladam tih narodov i narodnosti. A svim tim kulturam a prije svega i pjesmam on je dao zasluženo mjesto i potribno poštovanje prema hrvatskim, srpskim, makedonskim, albanskim, grčkim, turskim, romskim (a unutar Bečkih Čužev se mirno smi reći i ciganski) itd. pjesmam a tim i kulturam.
U tom ima Slavko Ninić i jasnu političku poruku: Svi ovi narodi i narodnosti se moru pogadjati, medjusobno obogatiti — kako unutar Bečkih Čužev, tako i vani u velikom svitu: Ako nek kanu!