A po Drugom svitskom boju? — škola III
Ovako se sada kaže situacija u škola širom Gradišća:
- Po Drugom svitskom boju (Dsb) nisu sve škole, kade se je podučavao nekada hrvatski prešle na zakonske osnove iz 1937. ljeta. Ostale su pri uobičajenom uzusu podučavanja iz nacionalsocijalizma, samo nimški! Tim se je smanjio broj škol s hrvatskim podučavnim jezikom.
- Ponovno se je moralo čekati na pozitivno rješenje školskoga nadzorničtva. Duralo je do 1950. ljeta dokle su ponovno potvrdili Rudolfa Klaudusa u funkciji, ku je imao jur 1937./38. ljeta. Nije čisto zvidljivo zbog kih uzrokov.
- Neodlučnost u podučavnom jeziku. Dokle su Rudolf Klaudus i Konrad Meršić bili osvidočenja da se mora i škola približiti hrvatskomu književnomu jeziku je s Joškom Ibešićem (1972.) odredjen domaći gradišćanskohrvatski za podučavni jezik. Klaudus piše 1947. u svojem tajedniku: Znanje književnog jezika otvara nam put u svit. …Kako i kada ćemo uvesti književni jezik u naš kulturni žitak, je isključivo posao nas Hrvatov. Vsakako će se vršiti onako, da to nikoga od nas boliti ne će. Ali naglasujemo i to, da uvadjanje književnoga jezika ne zlamenuje prestanak naših dijalektov. Očuvaj Bože!. …znanje književnoga jezika otvara nam put do hrvatske kulture i ta nas čini živom granom hrvatske lipe, živim kotrigom jednoga živoga i preštimanoga narodnoga tijela. — ali mi smo si ta put zakrčili.
- Dvoja mišljenja o hrvatskom podučavanju u naši škola. Jedni su, pod peljanjem Hkd za osiguranje, učvršćenje i izgradnju hrvatske nastave, a drugi pod peljanjem Prezidija za asimilaciju, izrivanje hrvatskoga jezika iz škol (1950. i 1960.). To si Austrija, ka je potpisala manjinska prava već u St. Germainu i Državnom ugovoru nikako nije mogla dopustiti bez ušćrbljenja pravnoga stanja i državnoga ugleda. Umirila se je situacija stoprv po tzv. Minderheiten-Schulgesetz für das Burgenland ljeta 1994. od kada se više-manje prakticira dvojezičnost, akoprem se je odjavljenje i najavljenje jako kritiziralo (bez toga da bi se načinila bila javna evaluacija jezičnoga znanja dice).
- Činjenica da je narasao prestiž glavnih škol (GŠ), kada su naša dica iz okolišnih osnovinih škol (OŠ), morebit na politički pritisak, zaobašla svoje OŠ i prijavili se u GŠ. Stoprv kad su morali načelniki Schulgeld plaćati GŠ je i gmajne zabolio zub.
- Podučavanje hrvatskoga jezika — malimi iznimkami — se je u viši razredi porinulo na otpodne, što je bio isto jedan uzrok odjavljenja.
- Školsko odiljenje nije gledalo dobrim okom hrvatske tečaje u ferija, prazniki, ki su započeli 1949. za učitelje u organizaciji Matice iseljenika pod peljanjem prof. Ante Blaženčića. Govorilo se je o jugojeziku, akoprem po novinski izvješćaji su i sindikalci dostali ugodan utisak sa svojega studijskoga putovanja po Hrvatskoj.
- Nije stajalo u dovoljnoj mjeri školskih knjig i podlogov na raspolaganje, ka situacija se je do danas znatno poboljšala.
- Zvana toga, — a o tom se muči — čudakrat se je peljala argumentacija doplate/ili popusta za učitelje na dvojezični škola.
- Ifes studija o stanju hrvatske manjine i hrvatskom jeziku je ispala pozitivnije od mišljenoga i zato se je ubrzalo rješenje.
- Nije nam poznato, kako se stoji u naši škola i hrvatskoj nastavi na viši škola s modernimi multitehničkimi sredstvi, ukoliko uopće imamo takovoga?
- A mogao bi se s puno čim nadopuniti ov red u pozitivnom i negativnom smislu.
Danas uvelikom imamo status quo, u koja nigdor ne kani pobadnuti. A država more pokazati na dvojezičnu novu školu, prošireno podučavanje hrvatskoga na GŠ, na dvojezičnu gimnaziju u Borti (zamislite si, Hrvati i Ugri su ju dostali onda, kada su po cijelom Gradišću raspustili internate, a Hrvati i Ugri bi morali u Bortu?!) Ali izgradilo se je podučavanje hrvatskoga jezika i na gimnazija, tako da zaistinu nima pravoga izgovora, jaukanja, trbušnih boli o prisvojenju znanja hrvatskoga jezika. A veliki je pozitivum, da se je kod Zemaljskoga školskoga savjeta — pardon danas je to Bildungsdirektion — instaliralo odiljenje za hrvatski jezik, sve to ide u štatistički plus austrijskoga školskoga zakona.
(NB)