Kadakoč nam kot grmljavina iz vedroga neba dohadja iz ust nekontrolirana verbalna reakcija i otkriva ono, ča smo si kanili držati za sebe. A sada smo sebe očitovali! Nismo se naučili lekciju. Potom kako neugodan nam je ta lapsus, vidimo, koliko nam zapravo znači izgovorena rič. Nije važno, je li smo mi uputili riči komu drugomu ili je li nam se drugi dohitio.
Kadakoč nam riči lako izlazu iz ust, jednostavno nam se posankaju van. U odredjeni situacija briliramo govorom, a u drugi opet ostajemo nimi, prez riči. Riči, ke izgovaramo, imaju svoj izvor. One ne dolazu same od sebe. One ne nastaju iz ničesara. Njev korijen se nahadja u najdibljem dijelu našega bića, u našem srcu. Ali i naš intelekt im je izvor. I iz njega u životni situacija vadimo riči, ke izgovaramo. Ali samo u našem srcu je pohranjeno i zapisano to, ča smo zaistinu. To odredjuje naš identitet. Nije to naše obrazovanje, zvanje ili različna postignuća. Naša vanjska pojava, naš intelekt, naš vlašći način premišljavanja i uvida u svit, u kom živimo, nas odredjuju kot ljudska bića. Naša nutrina, odnosno naše srce, i naš duh nas činu božanskim bićem, Bogu spodobnim. Kot Božja bića drugim s našimi riči tribamo davati ufanje, ohrabriti i toliti je. U tom ćemo biti samo onda uspješni, ako dopustimo da se u nami nastani On, ki je sama Rič, Rič, ka nam je udahnula žitak. Bog, ki je svojom ričju stvorio sve vidljivo i nevidljivo, ki s njom uzdržava cio svemir, je istovrimeno i sam ta Rič. Upravo zato naše riči kot i riči drugih moramo uzimati jako ozbiljno.
Dobar človik iz dobre riznice vadi, „ar iz ozbiljnosti srca govoru usta! …za svaku praznu rič“ će se človik morati opravdati (Mt 12, 33-37). Psovke, mrske riči, ogovaranja i proklinjanja nisu ništa drugo nego vanjsko očitovanje našega nutarnjega stanja. To je započeto u srcu čuda prlje nego smo si toga nastali svisni. Človik ne pozna vlašće srce do kraja, i zato smo kadakoč presenećeni od sadržaja, koga naša usta otkrivaju. Ona odaju, kakovi smo u našem srcu. Bog pozna našu nutrinu, kad nas ne gleda kot človik, nego kot naš Stvoritelj. On o nami, o svitu i svemiru zna već nego naš mali človičji duh.
Stara poslovica veli: „Prvo speci, a pak reci!“ Tako moramo u razgovoru biti pažljivi. Naše riči moru drugoga podignuti, ali i pogaziti, moru mu dati ufanje i novi početak, ali istotako ga moru zbantovati, poniziti, obeshrabriti i zeti mu ufanje. Rič more značiti žitak, a ona more značiti i smrt. Zato je važno razumiti značenje svake artikulirane riči. Samo tako ona nam i drugim more biti blagoslov.
(Agnjica Schuster)