Ono ča moreš učiniti danas, ne odgadjaj na zutra. Odgadjati je normalno. Ali gdo baka danas ulovi za roge, on ga već ne triba zutra. Tako si osigura prednost. U slučaju da danas ne odredjeno djelo ne moremo obaviti, nije katastrofa, ako si ostavimo za zutra. Nije optimalno za tjelovno dobrostanje človika, djelati već neg je zdravo. Gdo naime sviću nažge na dvi kraji, onomu friže pogori. A tako je i sa zdravljem.
Gdo si ne pazi na zdravlje, on je lakomislen. Ako smo komu obećali nešto, ča ne moremo dati, to nije debakl. Človik ne more činiti čudesa. On je človik.
Ali nije fer opterećivati druge ljude s posli, ki su isključivo naši. Delegirati je važno, ali more nastati čemerna navika. Daljedavati posle i vlašće dužnosti ignorirati, nije pošteno. S druge strani nije ni slavno, dati si navaljivati svako djelo. U timu je svaki zadužen djelati ono, ča zna i ča mu je dodiljeno. Reći „ne“ tudjim nalogom je korektan postupak, fair play. Onda svaki zna na čem je. Moji posli su moji, a tudji su tudji. Za nje nisam odgovorna. Tako se zadaće ne rivaju simo-tamo, od jednoga do drugoga.