Tipično za gradišćanskohrvatski manjinski jezik u Austriji je, da u jezičnoj zajednici ne postoji
● jednojezičnih ljudi
● da ga u javnosti ljudi kumaj hasnuju
● da se još kumaj tradira iz generacije u generaciju
● da mjerodavni gradišćanskohrvatski manjinski organi ne akceptiraju kodificirani oblik jezika.
Gradišćanskohrvatski jezik je nacionalni varijetet, ar
● u lingvističkom pogledu nije autarkičan, da nije u stanju uzdržavati i reproducirati samoga sebe
● da je razvio lingvističku distancu prema izvornomu hrvatskomu jeziku, iz koga on proizlazi
● da ga stanovničtvo u Hrvatskoj samo djelomično razumi
● da se njegovi korisniki u praksi ne orijentiraju po fiksirani jezični norma
● da fali politička volja države Austrije i same gradišćanskohrvatske jezične zajednice, da bi jezik dostao status i nastao samostalan jezik.
Kulturna integracija Gradišćanskih Hrvatov
Gradišćanski Hrvati živu svoj žitak u austrijanskoj nacionalnoj državi. Zato prem mnogih diskusijov nisu bili pripravni preuzeti hrvatski standard kot se govori u Hrvatskoj i napu-
stiti svoj tipični takozvani koine, skupni razgovorni jezik. Antropološki lingvist Michael Agar veli: „Culture is in language, and language is loaded with culture“. Ako se kultura zrcali u jeziku i jezik diše kulturu, se uz jezik mora očuvati cio ekosistem, u kom je ukorenjen jezik. Jeziku je u memoriju ugravirano svitsko
znanje. To svitsko znanje je vezano uz kulturu. Za vrime svakoga komunikacijskoga akta govorač to znanje vadi iz jezika. Gradišćanski Hrvati svoje svitsko znanje crpu iz austrijanske nacionalne države.
Zbog toga je standardnohrvatski jezik Gradišćanskomu Hrvatu tudji.
Gradišćanskohrvatski jezik se temelji na čakavsko-ikavsko-ekavskom obliku, ki se morfološki i semantički razlikuje od novoštokavskoga tipa, ki je proširen u Hrvatskoj. Napustiti gradišćanskohrvatski jezik bi značilo dekulturirati i asimilirati se i u političkom pogledu odustati od manjinskih prav.
Razlika med hrvatskimi varijeteti
S vizijom srpskohrvatske jezične ideje je čakavica isključena iz srpskohrvatskoga jezičnoga saveza. Gradišćanskohrvatski kontakti s hrvatskom matičnom zemljom su kroz povijest bili tako neznatni, da hrvatski standard u gradišćanskohrvatskom jeziku nije mogao ostaviti eklatantne slijede. Falio je intenzivan kulturni transfer. Zato si je gradišćanskohrvatska zajednica u svojem otoku kreirala vlašću jezičnu kulturu i tipičan koine. Gradišćanski Hrvati jur 500 ljet dugo ne participiraju u hrvatskoj povijesti. Na različna gledišća dvih hrvatskih zajednic utiču kulturemi, kulturološki uvjetovane karakteristike komunikacijskoga stila, tako da je danas socijalna interakcija teška.
Agnjica Csenar-Schuster