Koruške Slovenke i Slovenci su obično najbolja narodna grupa za prispodobu. Iako iz povijesnoga pogleda postoju velike razlike, je broj pripadnic i pripadnikov narodne grupe prilično sličan, a i poziciju u manjinski zakoni dijelu Hrvatice i Hrvati s njimi. Na različni sastanki se i dočuju isti problemi: manjkajuće dvojezično obrazovanje, gubitak jezične kompetencije, manjkajuće ili uopće ne postojeće mogućnosti korišćenja manjinskoga jezika na javni uprava i uredi.

Pravoda, drugdir su paše uvijek zelenije, ali i nedavno objavljeni broji odnosno svote iz lonca podupiranja Saveznoga kancelara „Sonstige Zuschüsse“ dokazuju kakovu neravnotežu. Čini se, kot da Hrvatice i Hrvati ne znaju za ov lonac ili moglo bi se i drugačije reći: da imaju ionako dost pinez. Samo okolo 250.000 € prosu naša društva. A prosilo je samo sedam društav, dvoja od njih samo za pregradnje i sanacije, ada ne za konkretne projekte. Drugačija je situacija kod Slovenkov i Slovencev. Onde je prosilo trikrat toliko društav. 19 društav je dostalo prik 800.000€.

Ov komentar neće biti debata nenavidnosti. Čuda važnije pitanje je: Ča su uzroki te razlike? Ne znaju naša društva, da ta lonac postoji, ki se dodiljuje prez (poznatoga) uticaja naših savjetnic i savjetnikov? Ne tribaju naša društva pinez odnosno dostaju jur iz običnoga lonca toliko, da su zasitili svoj glad? Ili su društva jednostavno prez idejov i volje? Nazlobne tvrdnje.

Moglo bi se to i drugačije formulirati: Da je problem morebit u strukturi. Pisanje i uspješno ispunjenje molbov triba iskustva i vrimena. Ka društva imaju te strukture?

Povodom dobitka Metrona Franje Palkovića, objavio je Novi glas Palkovićev članak iz 1969. ljeta. Poziv na koordinaciju i strukturirano djelovanje hrvatskih društav prez obzira na pojedinačne uskogrudnosti. Uprav to bi se i dandanas moralo potribovati. Podupiranja obično ciljaju na projekte. Obično su to takovi projekti, kade se djelo ili uopće ne honorira ili samo malim honorarom.

Ali zapravo bi tribali mjesta, kamo se moru idejodavačice i -davači obratiti projektnim menedžerom, ki onda preuzame korrdinaciju.

Projektni peljači nosu trenutno veliku financijsku i društvenu odgovornost, moraju znati baratati s ljudi i financijami i koncem konca ne moru nikako od toga živiti. Argument: „Mi svi djelamo dobrovoljno“ za me ne valja. Dobrovoljno djelo je važno: pomaganje, preuzimanje različnih zadać – prez toga naš kulturni žitak ne bi mogo živiti. Ali živi samo dobrovoljno.

Čim ovakova dobra duša ispada, raspadje se društvo, čuda puti zauvijek. Bilo bi vrime, da djelamo na struktura, na savezi i zastupničtvi i da to i potribujemo. Morebit bi onda bilo već idejov, molbov i inovacijov kod Saveznoga kancelarstva.