U okviru ove serije predavanji u vezi s »450 ljet Hrvati u Novom Selu« farnik u Pajngrtu i Rasporku mag Ivan (Jonči) Karall je obdjelao temu »Hrvatski farniki i redovniki iz Novoga Sela i njeva vjersko književna djela« vezano uz izložbu tiskanic s ovom tematikom. U referatu se je bavio farniki, barem poznatijimi, ki su u Novom Selu vršili pastoralnu službu, ili su bili rodjeni u Novom Selu i se postavili u službu Boga, Crikve i naroda. Zbog valjajućih korona mjer i zaključanja ovo predavanje na svetak 8. decembra je bilo virtualni i popraćeno s prigodnom izložbom knjig vezanih uz zgornju temu — izriznice Ivana Karalla. Predavanje se more gledati i slušati na YOUTUBE-kanalu 450 ljet Hrvati u Novom Selu.

Sigurno je svenek subjektivno, ke uzmemo iz liste duhovnikov i je onda bližje predstavljamo. Ali zbog ograničenoga prostora se more samo jedan spekt predjelati i se tako predstavit široj publiki.

Od sredine 17. stoljeća su nam poznati skoro svi farniki Novoga Sela i iz te dobe, 1667. ljeta imamo matične knjige, ke su se do danas očuvale. Nažalost su dijeli knjig nepotpuni, neka ljeta uopće falu. Ali prvoga farnika poznamo jur iz 1576-79. ljeta, naime Petra Marašića, ki je 1579. lj. sudjelovao na sinodi u Sambotelju.

Prva služba farnika je glasiti Rič Božju, diliti sakramente i biti uz svoje vjernike, u dobri i teški časi. Svaki farnik, i u Novom Selu, se je na svoj način trudio, da i obnavlja crikvu, farof i da se skrbi i za materijalna dobra fare. To se u ovom refaratu ne more sve nabrojiti ali istaknimo one farnike ki su uz svoju faru služili i našemu hrvatskomu narodu uopće, ili izdavanjem knjig, ili prevadjanjem ili pisanjem nabožnih člankov ili bili u službi kao urednik vjerskih novin.

Mag. Matija Láab (1797.-1823.) farnik u Novom Selu i rodjen iz Bizonje, se je do zadnjih ljet uvijek spominjao kao prevoditelj NOVOGA ZAKONA. Stoprv pred deset ljet se je meni ugodalo, da pronajdem barem dva dijele njegovoga prijevoda: „Evandjelje po Ivanu“ i knjigu „Činov apoštolskih“. Obadva rukopisi su se nahadjali u farofu u Pajngrtu i su dobro održani a arhiv naše željezanske biškupije je dao restaurirati i na novič povezati. Ali prijevod se još mora procjeniti i znanstveno predjelati, ki je napisan prije 210 ljet. Službu cenzora je vršio velikoborištofski a kašnje vulkaprodrštofski farnik Ivan Mikač ali do tiskanja nij došlo.

Farnik Matija Láab je izdao i »Kratku šumu velikoga občinskoga katekizmuša« i »Veliki občinski Katekizmuš«. Obadvi knjige su izašle iz tiska u Budimu.

Farnik u Novom Selu je i Šimon Meršić (1826.-65.), rodjen iz Dolnje Pulje, ki je po 39 ljeti ostavio novo seosku faru i je prošao na Pandrof, kade je vršio i službu desetnika Niuzaljskoga dekanata. Za naš narod ima velike zasluge, jer je 1864. ljeta u dvi knjiga opisao žitak svecev od januara do augusta. Treti dio je pak izdao Ivan Čuković 33 ljeta kašnje. Kao podloga mu je služila knjiga jezuita p. Matije Vogla s naslovom »Heiligen-Legenden auf alle Tage und Festzeiten des ganzen Jahres«. Njegov »Žitak svecev« je bio med gradišćanskimi Hrvati jako proširen i se i danas još najde u neki stani. Ne opisuje samo svece nego ponuka i na nauk i nasljedovanje za svakim životopisom jednoga sveca. Sām autor se ne uvadi s imenom na naslovnoj strani obadvih knjig, ali je jasno posvidočeno da ju je napisao Šimon Meršić, onda još novoseoski farnik, jer jedno ljeto po izdanju projde za farnika u Pandrof.

Lovre Karall (1865.-79.), farnik u Novom Selu, je bio rodom iz Velikoga Borištofa. Dostigne čast jurskoga kanonika. Farnik Lovre Karall je povodno izdao »Sridnji katekizmuš«, vršio je službu cenzora, osobito kod »Crikvenoga jačkara«, koga su izdali školnik Mihovil Naković i Martin Borenić 1901. ljeta. Bio je i desetnik Niuzaljskoga dekanata.

Demeter Roženić (1903.-28.) farnik u Novom Selu je bio rodjen iz Maloga Borištofa. Bio je uvijek svistan i uvjeren Hrvat. Svako gibanje, svaki korak mlade garde za uzdržanje hrvatskoga naroda je sprohadjao iskrenim, srdačnim zanimanjem, potpirao je materijalno i s dragocjenimi savjeti. Na srcu mu je ležala sloga i sporazumivanje svih gradišćanskih Hrvatov. Svojemu narodu je služio i kao političar i je bio kratko vrime zastupnik Kršćansko-socijalne stranke u parlamentu u Beču. Uvijek je imao vrimena za svakoga človika: bio bi mlad ili star, bogat ili siromah. Dobro se je putio u seljačtvu kad je bio sām poljodjelac i izvrstan gospodar, dokle je još bio mladji i se je mogao još zaufati u vjernost i djelovnost svojih slug i službenih. Kroz 11 ljet je peljao Niuzaljski dekanat kao desetnik a imenovan je i duhovnim savjetnikom. Iz Novoga Sela ide u Pandrof, kade umre jur po pet ljet.

Tome Sučić (1933.-62.), farnik u Novom Selu, je rodom iz Velikoga Borištofa, je prem slaboga vida kroz 29 ljet peljao novoseosku faru, ka mu je toliko ležala na srcu. Članke u HRVATSKE NOVINE, MALE CRIKVENE I ŠKOLSKE NOVINE, KATOLIČANSKI LJUDSKI SAVEZ, Kalendar GRADIŠĆE i u CRIKVENI GLASNIK je potpisao s „Rodoljub“, jedan ki svoj narod ljubi i ki svenek stoji uz svoj narod. Skupa s Martinom Meršićem mladjim i Alojzom Marholdom sastavi »Ljetnu knjigu HKD-a« (1930.), sastavlja i »Litaniju k Duhu svetomu« i prevodi igrokaz „Jezuš Mali na putu“. Skupa sa svojom sestrom, kasnijom direktoricom Anom Sučić, je motor vjerskoga i narodnoga žitka u Novom Selu. Za vrime Drugoga svitskoga boja je bio uškodjen vrh turma novoseoske crikve i žlojdrica, ča je dao i popraviti. Nabavljene su nove orgulje, tri novi obloki, kupili su nove škamlje i spovidaonicu a nabavili i veliki zvon. Farnik Tome Sučić projde u mirovinu u svoje rodno mjesto Veliki Borištof kade je u 71. ljetu života umro i kade je Tome Sučić i pokopan.

Kroz nekoliko misec po umirovljenju farnika Tome Sučića, Matijaš Ferčak, farnik u Raušeru, pelja novoseosku faru, kad preuzme farnik Karlo Preč novoseosku faru, kade ostane do svoje tragične smrti, ku pretrpi 16.2.1985. ljeta na cesti med Brukom i Pandrofom.

Rodjeni Undanac, ki je dijelom odrasao u Frakanavi, sliši med naše narodne velikane. Pod pseudonimom „Ribar“ je pisao bezbroj člankov u sve naše medije, osobito u HRVATSKE NOVINE i CRIKVENI GLASNIK. Desetnik Niuzaljskoga dekanata Karlo Preč je vršio i službu stručnoga nadzornika za vjeronauk hrvatskoga jezika na osnovni i glavni škola. Karlo Preč ima i velike zasluge oko reforme gradišćanskohrvatskoga pravopisa koncem 1940. ljeta. Kroz sedam ljet je uredjivao i CRIKVENI GLASNIK ki je stao na visokom nivou. Pod štampu je uredio i »Sveto Pismo Novoga zakona«, ko je nanovič predjelao po prijevodu dr. Ivana Jakšića i Martina Meršića. »Sveto Pismo« je u 1980-ljet došlo i u akciju školskih knjig.

Pod farnikom Karlom Prečom se je u novoseoskoj crikvi inštaliralo elekrično grijanje a u jubilarnom ljetu 1974. »900 ljet Novo Selo«, se je obnovila crikva iznutra i izvanai krov se je pokrio eternitom. Prometna nesrića naglo završi put dekana i farnika Karlo Preča, ki je najprije pokopan u svojoj bivšoj fari Pandrof a nekoliko misec kašnje je ekshumiran i pokopan na novo seoskom cimitoru.

Po smrti desetenika Preča ima Novo Selo još samo dva samostalne farnike: Franju Radeka i Marka Lončara. Svi drugi farniki stanuju u Pandrofu i peljaju obadvi fare.

Točnija istraživanja i diblje bavljanje s novoseoskom farom i farniki sigurno bi još svega doneslo na svitlo dana. Tim neka se završi poglavlje o farniki, ki su služili u Novom Selu, a tim i našemu hrvatskomu narodu.

Nastavit hoćemo s onimi duhovniki, ki su rodjeni u Novom Selu i su služili kao dijecezanski duhovniki ili redovniki, ki su ali i stali u službi našega naroda, kao pisac nabožnih knjig, ili kao spovidniki ili prodikači na naši hodočasni mjesti. Polag dosadašnjega istraživanja su nam poznati 23 duhovniki ki su rodjeni u Novom Selu. Prvi do sada poznati je bio Gregor Stipković, zaredjen za duhovnika 1621. ljeta u Beču. Njegov daljnji životopis nam nije poznat. Zadnji do sada rodjeni duhovnik iz Novoga Sela je bio Teodor (Tivador) Mikula (1900.-68.), Šostarov gospodin, ki je imao svoju mladu mašu 1925. ljeta u Novom Selu. Bio je dugoljetni farnik u Otavi i zatim do umirovljenja u Trajštofu, kade je i umro.

Svi dijecezanski duhovniki, ki su bili iz Novoga Sela rodjeni, su i ostali u svojoj domaćoj biškupiji, a to je bila za nas prik 920 ljet Jurska biškupija. Iz drugih naših dvojezičnih far su neki prošli u druge biškupije, bar iz koga uzroka i su onde glasili Rič božju, vjernikom dilili sakramente i su uzanje stali u dobri i u čemerni vrimeni.

Izmed 23 rodjenih duhovnikov se je od njih sedmero odlučilo za redovnički život, šestimi za franjevački red a jedan za pavlinski red. Ne daleko od Novoga Sela su bili kloštri franjevcev (Požon, Svetica za Jezerom i drugi) i pavlincev (Niuzalj, Marijanka i drugi). I tim je odluka laglje spala, stupiti u jednoga izmed ovih redov. Tri duhovniki s obiteljskim imenom Mladošević su nam poznati.: P. Hugolin Mladošević (1709.-64.), ki je vršio službu gvardijana u Željeznu-Varoši i na Brigu i u Novom Gradu (Güssing), je bio stric dvih bratov duhovnikov. P. Fabijan Mladošević (1726.-90.). ki je isto bio gvardijan u Željeznu na Brigu i u Varošu, kao i u Požonu, je imao brata Filipa Mladoševića, ki je s 29 ljeti umro kao kapelan u Bizonji (1754. ljeta).

Dva duhovniki s obiteljskim imenom Kotzian, iz Filanovoga stana, Ivan i Mate, su bili jedan drugomu stric i nećak. Ivan Kotzian (1794.-1865.) je bio i časni kanonik Jurske biškupije i je umro kao farnik u Pandrofu. Mate Kotzian je po službi kao farnik u Rasporku i u Uzlopu umro kao farnik u Trajštofu (1882. ljeta, 54 ljeta star).

Farnik Blaž Lešković (1699.-1758.). prije farnik u onda još hrvatskom Jelentu (Maria Elend), kašnje u Pandrofu, je finacijskio podupirao »Horvatszki Katekhizmus«. Iako je umro jur prije 260 ljet, mu je u crikvi na Pandrofu očuvana grobna ploča.

Farnik Jure Kustrić (1856.-1903.), iz Lovračevoga stana, ki je bio farnik najprije u rodnom Novom Selu, kašnje u Pandrofu, je pisao članke u ugarske časopise UGARSKA KORONA (MAGYAR KORONA), MOŠONSKI LIST (MOSONMEGYEI LAPOK) i u časopisu za ognjogasce (TÜZOLTÓ KÖZLÖNY).

Jedan izmed najpoznatijih duhovnikov, rodjenih iz Novoga Sela, je bez dvojbe franjevac P. Šimon Knéfacz, ki završava jako plodno razdoblje baroka med gradišćanskimi Hrvati. Rodjen 1752., vrši službu kao franjevac u kloštri u Željeznu na Brigu i u Novom Gradu, stupi u službu Jurske biškupije i je kapelan u Pandrofu i Celindofu, lokalni kapelan u Ciklešu i farnik u Klimpuhu do smrti 1819. ljeta, kada je za vrime njegovoga farnikovanja zgradjena nova crikva (1804.-05.). Po p. Šimonu Knéfaczu je lani imenovan i jedan trg, placa, u Novom Selu.

P. Šimona Knéfacza molitveniki »Vrata nebeska«, »Mariansko cveće« i »Lapat evangeliumski« su svi doživili već izdanj, izvan »Lapta evangeliumskoga«, i još dugo po smrti autora p. Knéfacza. Njegovi molitveniki su u čuda čem spodobni p. Lovre Bogovića »Hiži zlatoj«. Dajmo ali p. P. Šimonu Knéfaczu samomu govoriti iz „Izručanja ove male knjige Horvackomu narodu“: Ja pak najmanji sluga Božji prosim vas narod naš Horvacki! Da ako morabit, va štampi, ali našem jeziku, ali slova, nij svakomu povolji knjiga ova; neka ne gleda slov štampe, jezika: nego skrovnost molitvic, ter naukov, i ponizno prosim Boga moga, da se i drugdi još najde već: ki svojem marljivošćom zlakotu put zemljakom našim va nebo kroz molitve, ter pobožna štenja. Koga jednoga mi imamo na ovom svitu plaćnika za naše mlahave trude, i djela za Boga, ter bližnjega učnjena. Ja pak nevridni Božji sluga, se ponizno preporučam svim vam: da se s mene grišnkava vaši molitva spomenet, i mene tako Bogu, kod ja vas sve va molitv i moji svakidanji, preporučite. Svim vam dušno spasenje želujući zemljak vaš Frater Šimon Knéfacz (F.S.K.)."

Morebit mi se je s ovim predavanjem malo ugodalo interes za vjerski žitak, njeve duhovnike, zbudit i si bit toga svisni, da su naši duhovniki, do dana današnjega, najveć doprinesli očuvanju vjerskoga i narodnoga žitka u naši fara i seli.

Jonči Karall