Probudila se je domaća manjinska scena ili se barem zbudja u pogledu na mlade ljude, na narašćaj i u hrvatskoj društvenoj sceni kako u Beču tako i u Gradišću. Ča nas spunjuje s takovim optimizmom? Zač ov srebrni trak na horizontu? Ča je uzrok ovomu zaufanju? Mogli bi ta novi početak u manjinskopolitičkom angažmanu viditi u nedavnom postavljanju dvojezičnih seoskih/gradskih tablic u Beču — po inicijativi mladih ljudi u okviru djelokruga Hrvatskoga centra. A pak već nije dugo duralo da se je i Hrvatski akademski klub pojavio sa spodobnom temom najprvo u podcastu u okviru online izdanja NG-a a pak i s pozivom na diskusiju u Kugu u Velikom Borištofu, kade su se hakovci pojačano sadržajno i personalno usidrili i ućaćili u zadnji ljeti.
Ali je ta priredba povodom 20 ljet postavljanja dvojezičnih seoskih tablic upravo u V. Borištofu donesla znatna i važna spoznanja. Tadašnji velikoborištofski lobi je bio daleko najjači u pogledu na manjinsku politiku i glede uticaja na tadašnju vladajuću Narodnu stranku i zapletenost u njoj tako da se je prva dvojezična tabla 1. julija 2000. ljeta djelotvorno a pred svim i atraktivno i za medije postavila i s ciljem ublaženja restriktivnih mjerov Europske unije protiv Austrije i slanja vijeća mudracev, da bi izvidili ima li Austrija fašističku vladu zbog koalicije s Fpö-om.
No, ova vrlo zanimljiva hakovska priredba u Kugi je jasno pokazala, da je vrlo kratko povijesno pamćenje pred svim kod mladine gradišćanskih Hrvatov. Ima različnih zgovorov ča mladi ljudi malo ili ništ ne znaju o vlastitoj povijesti, da nisu informirani a pred svim i zač se ne interesiraju za to ča je jur — ali još ne dugo — prošlo. Kritika ide na račun škole i podučavanja o narodni grupa, pred svim i o gradišćanski Hrvati u školi. Ali to seže prekratko. Povijest, važna spoznanja dica ne dostaju u četiri razredi (znamda) dvojezične osnovne škole. Najveć se još uvijek more doznati iz vlastitih produkcijov, vlastitih medijskih produkcijov, različnih medijov a pred svim i iz domaćega tiska. Ako to mladi ljudi ne čitaju (dijelom i stariji ne, ki bi to barem mogli povidati, a to se tiče i brojnih naših funkcionarov), onda ni ne moru znati. A sada argumentirati, da bi to čitali ako bi bili znatno bolje zastupani u digitalnom svitu, je lakocijen zgovor. Uprav u ti mediji ide za čisto kratke poruke, dijelom i površne. A kako bi onda pak nešto temeljitijega doznali. Manjak zanimanja je očigledan a ako se pak ovde i onde pojavljuje inicijativa — onda opet kreće sve s početka, se kolo opet na novič kani pronajti, opet se išće mogućnost kako se triba važgati oganj.
Ali ne moremo odvezati starije da mladim pokažu jur postojeća kola ka se kreću. Kamo se ta kola pak okrenu, to će biti odluka mladih!