Polazimo do teze da človik, osoba, čim je prosvitljenija (aufgeklärt) i školovana, čim već je kulturna a i otvorena prema drugim ljudem i drugomu okružju, tim laglje preuzima i jezik, kulturu, način života drugih tim laglje i brže preuzima i osobine drugih — ljudi, narodnosti i narodov.
A sada minjajmo stranu i polazimo od antiteze, da človik, osoba tim bolje i jače more cijeniti, poštivati svoje, čim čvršća je usidrena u svojem krugu, čim već znam sama o sebi i o svoji i čim bolje je školovana u znanju o sebi i o svoji i čim bolje zna argumentirati u korist sebe i svojih.
Imamo još i drugu tezu. Čim manje ljudi, narodnost ili narod zna o drugi, čim jače je zaključen i okružen pred svim ili isključivo od svojih, tim laglje more očuvati svoje. Čim manje pušća druge unutar svojega kruga, unutar svoje družine, tim laglje ali i svisnije more očuvati svojstvo, svoj jezik, svoju kulturu a tim i svoj solitarni identitet.
Antiteza je ovoj drugoj tezi, da ako se ljudi, narodnosti iliti narodi zaključuju u svojoj zajednici, od samoga sebe sa časom trunu ili gnjiju i se sami po sebi zgubljaju.
Ako sada polazimo od ovoga teoretskoga razmišljanja i žarišće bacimo na gradišćanske Hrvate, ćemo najvjerojatnije opaziti da u sebi ujedinjujemo i obadvi teze i antiteze: Prošireno je mišljenje, zapravo uvjerenje da su si Hrvati i Hrvatice najbolje onde očuvali svoj jezik, svoja kulturna i narodnosna svojstva, kade su bili u zatvorenom jezičnom i kulturnom prostoru, bez bogzna kakovoga uticaja iz vana. Postoji nadalje uvjerenje i osvidočenje, da je otvaranje u geografskom i proširenje u duhovnom i narodnosnom pogledu jako naškodilo hrvatskoj zajednici. Još danas je prošireno mišljenje, da ako se pripadniki hrvatske zajednice iz Gradišća selu u grade ili u velegrad, onda to jako naškodi njevoj narodnoj samosvisti i hrvatskomu samopouzdanju a po jednoj ili dvi generacija se pak potpuno asimiliraju.
Tomu se suprotstavljaju oni, ki tvrdu da je danas laglje u velegradu očuvati hrvatsku svist i angažman, a pred svim jezik, jer se hrvatska zajednica u velegradu, ako se sastaje, homogenija nego na selu. Ako se sastaju u kafiću ili krčmi, onda se uglavnom sastaju med sobom. Ako se sastaju u hrvatskom društvu, onda se ovde najdu većinom oni, ki govoru hrvatski. Na selu je toga sve manje, a ako je samo jedan u društvu ki ne govori ili razumi hrvatski, onda svi minjaju — automatski — na nimški jezik, jer i toga znaju, čuda put još i znatno bolje nego hrvatski.
Ali moremo i opaziti to, a čim već znamo sami o sebi, čim bolje znamo hrvatski jezik tim laglje nam se je suprotstaviti i pobiti plitke argumente, još i predbacivanja da zač pred drugimi govorimo hrvatski, ako ionako znamo nimški.