Mogli bi se barem kratak čas veseliti. Konačno smo uspili u tom da stvorimo tako jak politički pritisak da se konačno nešto gane i u manjinskoj politiki, točnije na razini Savezne vlade a još točnije tirkizno-zelene koalicije. Od počekta je bilo, jasno, ako bi nešto mogli ganuti, pokrenuti a tim i povišiti toliko potribne subvencije za čim uspješnije djelovanje u korist narodnih grup, onda bi to moglo biti moguće u ovoj političkoj konstelaciji. Stalno opomenjivanje, antichambriranje kod političarov i političarkov Övp-a i Zelenih, kod onih u politiki, ki i ke imaju opet malo već sluha za manjinska pitanja je konačno pripravilo rodno tlo, da bi se nešto moglo ganuti u korist narodnih grup.
Drugo je da je uza to bio potriban jasan i vidljiv povod da bi austrijska politika na čelu s parlamentarci spomenutih dvih strankov sama se ganula i zrejala da odluči nešto u korist narodnih grup. Glavni igrači su bili sigurno zastupnik u Nacionalnom vijeću Niki Berlaković, ki je i govorač Narodne stranke za narodne grupe. Ne smimo pritom zaboraviti na Kristofa Carića ki ima odlične veze odgovornim i nadležnim svoje stranke u Parlamentu i čija rič puno važi. Tim da je koruška Slovenka Olga Voglauer uspila u Parlament na listi Zelenih, se je po Tereziji Stojšić moglo opet nešto očekivati od ove stranke. Sada i zato, jer je stupila u vladu. Olga Voglauer (Z) ne samo da je uvjerena i borbena Slovenka, nego ima dobar sluh i za ostale narodne grupe, pred svim i za gradišćanske Hrvate, čija problematika joj je iz dana u dan postala sve jasnija. A pak onda još Werner Kogler, ki je na koncu toliko porinuo cijelu stvar, ka je jur skoro bila opet zakočena i zabentana, tim da je stavio svoj ultimatum pri razgovori i dogovori o državnom proračunu, budžetu. Kogler je bio najvjerojatnije najjači igrač. Ali je cijelomu pitanju došao „u susret“ i 10. oktobar. Na ta dan su glavni odgovorni za narodne grupe u Saveznoj vladi, ministrica Susanne Raab i vicekancelar Werner Kogler bili pozvani u Korušku, u Celovec da onde proslavu 100. obljetnicu narodnoga glasovanja o ostanku južne Koruške u tadašnjoj kraljevini Shs ili u Austriji. Kako je to završilo se zna: pomoću Slovencev i Slovenkov u tom dijelu Koruške, odluka je jasno s već od 60% pala u korist Austrije. Ali Austrija za to Slovencem nikada nije hvalila. Naprotiv, šikanirala ih je, iseljavala, pritiskovala a vrhu svega i asimilirala: od kih 100.000 na danas (pozitivno šacano) na 20.000.
Dakle mnogi „igrači“ bi se s čemernim dušnim spoznanjem vozili u Celovec — a s njimi skupa i predsjednik Alexander Van der Bellen. Ča bi bilo dakle povoljnije, nego u ovom trenutku povišiti subvencije a Slovencem dati još dodatno 4 milijune €!?