S ovim tajednom su u istočnoj Austriji, a tim i u Gradišću škole opet otvorile svoja vrata. Za hrvatski jezik u škola još žakljivi početak — uz sve poteškoće zbog korona pandemije — jer podučavanje hrvatskoga jezika po naši dvojezični škola širom Gradišća je sigurno trpilo od zatvaranja škol još na protuliće. A sada uopće ne ide za to, gdo u koj školi more uspiti do peljajuće pozicije. Da je zato u najveć slučajev potribna prava partijska knjižnica, dakle i oficijelni pristup vladajućoj stranki, je poznato i se zna. Ali ne ide zato da bi sada kritizirali te učiteljice, ke ipak stižu na vrh u školskoj upravi i postaju ravnateljice. Moglo bi se to naime i tako tumačiti, da su tako uvjerene od svojega poziva kao pedagogice, da još i pristanu na partijskopolitički pritisak, da pristupu dotičnoj političkoj stranki, samo da bi došle do te pozicije, da moru nešto pokrenuti na području obrazovanja. A u tu svrhu akceptiraju i političku podanost da bi došle do te pozicije.
Ide zapravo za znatno važniju stvar, naime kako ćedu u škola nastaviti s hrvatskom nastavom. Svagdir po cijeloj Europi nas hvalu a se i sami najveć hvalimo, kakov odličan model imamo u Gradišću s dvojezičnim školstvom. A pokidob to jasno glasu odgovorni u Zemlji se ni same učiteljice sebe pravoda nećedu „očrniti“. Stručnjaki i obrazovni znanstveniki po Europi hvalu službeno Gradišće zbog „uzornoga“ rješenja dvojezičnoga podučavanja.
A se onda pak čudu, ako uopće još imaju tu snagu ili volju, da bi se čudili, da dica sve manje znaju hrvatski. Čujemo i čitamo redovito da je sve već dice ka pohadjaju dvojezične škole — iako je eklatantan pad školaric i školarov u hrvatski odnosno dvojezični seli. U ti škola po Gradišću kade se znamda zaista još uz nimški podučava i hrvatski imaju tako mali broj školarov, da bi npr. sva dica iz dvojezičnih osnovnih škol sridnjega Gradišća imali mjesta u jednom dijelu službeno još uvijek dvojezične OŠ u Pandrofu, Cindrofu, ili Vulkaprodrštofu. Ako bi dodali još svoju dicu iz dvojezičnih sel u južnom Gradišću, razredi OŠ u Pandrofu još svenek ne bi bili puni.
Da već nije dice u danas još „jaki“ hrvatski seli, zato, škola nije kriva, ali se čuda premalo zgleda na to, da naš takozvani dvojezični školski sustav u Gradišću temelji na samo četiri razredi osnovne škole. Dakle u samo četiri razredi školskoga obrazovanja naša dica imaju šansu se učiti hrvatski. A prvi četiri razredi (a već ih nije) neka posreduju hrvatski jezik, kulturu, povijest, književnost, životni stil, identitet!? A onda se još i sami optužujemo i si predbacivamo gdo je kriv i zbog čega naša dica i mladina već ne razumi književni hrvatski. A pak išću izlaz u dvojezičnosti, ka pak rezultira u jednojezičnosti!