Virtualna komunikacija je jedno. Konkretno shadjanje i sastajanje je ipak nešto drugo. Imamo za nami tajedne i misece uglavnom virtualnih sastankov — imali smo video-sastanke i video-konferencije. Naučili smo se još i kako s tim zahadjati: da dižemo ruku ako kanimo nešto reći, da isključimo zvuk i da ne govorimo svi najednoč. Naučili smo se i na to, da ako smo isključili i sliku i zvuk, mogli smo još i nešto drugo učiniti u ti virtualni sjednica — mogli smo još i malo zaspati pri tom sastanku i nigdo nije opazio, a još manje nas je mogao ki za to kritizirati. Nekako smo se naučili na to, da već ne tribamo izajti iz stana, iz svoje hiže, da se već ne tribamo dignuti sa stolca i ne micati od kompjutora, laptopa, iPada…
Ali smo i mi uvidili, da je sve jako neracionalno, da zapravo zgubljamo ćut za to ča se dogadja zaista u svitu, vani pred vrati — iako smo prik weba povezani sa cijelim svitom i imamo teoretski toliko informacijov i mejlov i pošiljkov, da je ne moremo ni sve pogledati ni čuti, a još manje razumiti a nikako ne predjelati i reflektirati o svemu tomu.
Zbog toga smo sve zahvalniji zato, da se opet i stvarno nešto dogadja, da konkretno imamo opet neki sastanak ili priredbu, da se moremo i realno viditi s nekim ili s čim već ljudi, da moremo opet uživo diskutirati, znamda i pasti jedan drugomu u rič, da jedna drugu ad hoc prekinemo i da opet imamo ćut da zaista i diskutiramo i si nešto kanimo i morem reći i posredovati važne sadržaje.
Tim veće je bilo veselje, da smo se opet mogli najti i pri dodjeli hrvatske kulturne nagrade za narašćaj »Mini-Metron«, da bi ljude opet i vidili na toj priredbi i da imamo ćut, da bi opet mogao krenuti i hrvatski kulturni život — i u gradi i na selu. Zbog toga tribamo posebno biti zahvalni laureatu Julijanu Himmelbaueru da je privoljio u to da mu sada predaju tu nagradu u Hrvatskom centru u Beču. I da smo svi imali ćut da se opet moremo viditi i si nešto reći i jedan drugoga čuti a znamda još i poslušati.
Vulkaprodrštofski Poljanci su isto jur išli med ljude i su zasvirali u restoranu na jezeru u Trajštofu, BasBariTenori su na poziv Vilija Wolhraba takaj opet nastupili na rastoku pred publikom u Vulkaprodrštofu, a u Pinkovcu (na letilišću u Punica) će tamburaški sastav Šetnja zasvirati pri prvom pokušaju hakadeove »Tamburice uz oganj«.
Bit će opet, samo ne smimo nastati prelijeni i se zadovoljiti s tim da ionako sve ide iz stolca pred kompjutorom, u papuča i pidžami uz čašu čaja ili bocu vode i neki zakusak. Potriban nam je socijalni kontakt, nam manjincem još već nego drugim, jer drugačije će nam osiromašiti i hrvatski jezik i svist a tim i volja, da bi se zač zalagali i da ča kanimo, a ako je potribno, da se opet i borimo!