Okolo Petrove i Pavlove se u odredjeni vrimenski razmaki pojavljuju teži časi za Crikvu, pred svim i u Gradišću. Dokle pak na jednu stranu na ti dan Katoličanska crikva posvećuje svoje nove duhovnike i dušobrižnike, na drugu stranu u odredjeni vrimenski razmaki Dijeceza i personalna komisija na čelu s biškupom minja svoje duhovnike i dušobrižnike. To je zapravo svenek jako žakljiv posao, i najvjerojatnije nijedan nije biškupu nenavidan za ta posao. Iako većkrat nije čisto razumljivo ili si javnost uopće ne zna razložiti, zač se dogadjaju neke promjene, triba uvodno ustanoviti, da mladomašniki pri blagoslivljanju dotičnomu biškupu obiću vjernost i da ćedu slijediti njegove naredbe i zapovidi a tim i to, da ćedu ga slušati ako ide za premješćanja, dakle „seljenje od jedne fare u drugu“.
Gdo se ne bi spomenuo bezbroja pisam, protestnih nazivov, demonstracijov, vožnjov autobusi u Željezno, morgovanja, zdivanja a još i proklinjanja, ako je išlo za premješćenja duhovnikov. Bilo je takovih slučajev da su vjerniki bili srićni, da im je biškup poslao koga drugoga, nego su imali do sada. Ali pred svim se redovito na Petrovu ili pred tim, kada biškup objavljuje promjene u Dijecezi, da ide jako glasno mrmljanje kroz narod. „Gdo kani svakomu ugoditi, ta se mora stoprv naroditi“ je stara narodna poslovica, a valja pred svim i u vjerski i crikveni posli i krugi.
Činjenica je, da je narod na selu još uvijek, barem do neke mjere, angažiran okolo Crikve. Ne samo ako ide zato, gdo će dostati crikvena polje, za ka su u neki seli oduvijek borile „bitke“ i se je najednoč pojavio angažman kod ljudi, ki su od jednoga dana na drugi postali jako vjerni ponizni sluge Crikve i duhovnikov po seli, iako su pouzdani seljaki. Da te toliko žive, dostkrat ogorčene diskusije u vezi s promjenami u fara ima pred svim veze i s tim, da su se vjerniki „aranžirali“ sa svojim duhovnikom, da su se ljudi naučili na nje i da su se navikli jedni na prednosti, vrline i falinge drugih.
Pravoda je i činjenica, da biškupu jur dugo već ne stoji na raspolaganje dost duhovnikov, niti nimškoga a još manje hrvatskoga jezika. Odakle je zeti ako ne posuditi iz drugih dijecezov i redov odnosno zemalj? Poljska je u prošlosti bio ovakov rezervoar, odakle su pristigli duhovniki, do neke mjere i Afrika i Indija. S pogledom na hrvatske fare u Gradišću, pred svim u sridnjem se je pokazao franjevački red kao velika zaliha. Očigledno željezanski biškup ima odlične veze vrhu franjevcev u Sarajevu, a odredjeni franjevci i biškupu u Željeznu. Ali ne more se tajiti sukob bosanskoga i gradišćanskohrvatskoga vidjenja vjerskoga života. U tom je još puno prostora za poboljšanje — a tim spašavanje napetih odnosev!