Oj pastiri čudo novo, niste nigda vidili ovo… jačimo na Badnjak ili na sām Božić pri polnoćici ili pri sv. maši u crikvi — barem oni, ki se na te dane najdu u crikvi. Tako se čini sada i u neki naši seli u predadventsku dakle i jur predbožićnu dob. Čudo nad čudesu: dvojezični ulični natpisi kamo nek oko gleda. Najnoviji primjeri su Novo Selo na Hati i Trajštof na Poljanci. Vrlo je to zanimljiva, a naravno i hvale vridna pojava. Prlje koč su ljudi na hrvatskom mogli pitati ča su ti ulični nazivi samo na nimškom i ča značu. Danas je obrnuto, ljudi na nimškom pitaju ča da ti hrvatski natpisi značu. No, dokle su prlje koč bile samo jednojezične, nimške, je negdo morao znati i dovoljno nimški, da je to mogao presaditi na hrvatski.
Danas onim, ki ne znaju hrvatski nije potriban tumač, jer ionako iznad hrvatskoga naziva stoji i nimški naziv/natpis.
Kako su se časi minjali!!?? Jur je bilo dost teško u črni općina u prošlosti javno nešto napisati po hrvatsku (naravno ima nekoliko iznimkov med Dolinjimi i na jugu Gradišća). Ali bilo je to nezamišljivo u črljeni općina (u neki i do dana današnjega). Gdo je bio za hrvatsko, bio je protiv „furtšrita“, a gdo je bio za asimilaciju, istrgnuo si je iz duše i uma korijene i jerb i u daljnjem ostao bez svojega — a to drugo nimško nije bilo njegovo ili nje. No i napredak nije sve — iz čega je pak slijedila „lose-lose situacija“ za tisuće i tisuće Hrvatov i Hrvatic širom Gradišća a pak i Beča.
Na proslavi 25 ljet manjinski školski zakon nedavno na Pedagoškoj visokoj školi u Željeznu smo mogli čuti i izreku visokoga činovnika „…Ako manjina nastaje prevelika, većina reagira kompletno drugačije“. Ako to pak okrenemo na „ako manjina nastaja sve manja, većina reagira kompletno drugačije. Naime „dokle su Hrvati bili brojčano još jači pred svim i u veliki seli na Poljanci i na Hati nisu bili dobrodošli kod Nimcev, a pokidob svaki ima Nimca ili Nimicu o obitelji ili med prijatelji, se je u nekoj autocenzuri pritisnulo hrvatstvo a pred svim i hrvatski jezik.
Danas kad je sve manje Hrvatic i Hrvatov, proporcionalno tomu najzadovanju raste tolerancija sa strane većinskoga naroda, a tim i sa strane i samih Hrvatov prema svojemu. Sada se (skoro) već ne sramuju za to svoje i to nekadašnje svoje demontstrativno i plakativno nosu na van— ali uglavnom na većinskom jeziku. A onda i već nije potribno da većinci protestiraju s „redts deitsch mi vastehn eich net“. Ako je ionako sve skoro još samo na nimškom, nastaje sve već po sebi razumljivo da puno toga smi biti napisano i na hrvatskom. Nekako kao i lipi trak u vlasi. Potriban nije ali ipak je lipi ukras. Npr. kao zeleni vijenac na glavi mladoženje. Svaka ga nosi, ali ča je nekad značio, to već ne znaju.