Ako — s punim pravom i najsrdačnije — čestitamo ORF-u a unutar njega Manjinskoj redakciji a točnije Hrvatskoj redakciji udomaćenoj u studiju u Željeznu, onda zapravo čestitamo i sami sebi. Čestitamo i svim tim, ki su još u 1960-i i 1970-i ljeti vjerovali u uspješno društveno zalaganje i političku borbu za najprvo radijske a kašnje pak i televizijske emisije na hrvatskom jeziku. Naša tadašnja društva su bila Hkd, Hak, Hgkd a naravno i Komitet za prava Gradišćanskih Hrvatov — tada smo u Hrvatski novina gradišćanski Hrvati pisali još s velikim G (dokle skoro svi ostali s malim g, jer smo kanili pokazati na to da slišu skupa, da su cjelina Hrvati i Hrvatice na austrijskoj, češkoj, madjarskoj i slovačkoj strani granice; sada kad mnogimi pišu s velikim G i kanu pokazati na posebnu narodnost, morebit još i na poseban hrvatski narod ki s hrvatskim ima malo ili nikakove veze, smo opet prešli na malo g, jer jesmo dio hrvatskoga korpusa i naš jezik je hrvatski, ča nikako ne znači da moramo biti hrvatski državljani ili da bi morali podupirati ili trpiti od politike u RH, i neovisno od toga ima li negdo znamda vikendicu na morju ili ne.
Dakle da smo si u prošlosti, protiv otpora i tadašnje politike kao i samoga vrha ORF-a izborili emisije i na našem jeziku, je za nas polag povijesne važnosti nešto kao prvi let na misec: mali korak za Austriju, ali velik korak za našu narodnost, za naš jezik a tim i za našu samosvist.
Sve se dā i more kritizirati, sve bi se moglo još bolje i djelotvornije napraviti. To valja za sve na svitu, tako i za ORF i za Hrvatsku redakciju. Ali ovo nije prilike dati ORF-u dobre savjete, nego 30 ljet TV-emisije Dobar dan Hrvati i 40 ljet hrvatske radio-emisije na gradišćanskom valu ORF-a daju šansu da pomislimo na to, ča je to doneslo svega dobroga — i u pogledu na informiranost, za zbliženje Hrvatic i Hrvatov od „Gijece do Žamara“, za širenje jezika a ne na zadnje i za obuku, podučavanje naših ljudi (barem ako redovito slušaju i gledaju hrvatske emisije).
Činjenica je, da ako se ORF pojavi na nekoj priredbi, onda tim automatski dostaje drugu, višu kvalitetu u očima i organizatorov a naravno i gledateljev. Nadalje je činjenica, da pred kamerom ili mikrofonom rijetko gdo kritički a da ne bi rekli negativno govori o tom ča je kamera snimila ili mikrofon.
To znači, televizija nam i u manjinski posli kaže prije svega lipi, dobri, zadovoljni i srićni kao i uspješni svit. A to nam je pod svaku cijenu potribno, da si očuvamo, ili znamda još i ojačamo našu svist, pozvanje jezika. A ne na zadnje: ORF, Hrvatska redakcija je daleko najveći poslodavac kod koga se s poznavanjem hrvatskoga jezika more nešto zaslužiti, a to svakako još i natprosječno. Živio ORF!