Devinsko Novo Selo u Slovačkoj na livoj ubrovi rijeke Morave sjevernozapadno i nedaleko Požuna, je poznato i zato, da je u njem u prošlosti djelovalo brojnih visokih hrvatskih intelektualcev i da su si zato hrvatsku rič — uz blisku slovačku — obdržali. U novije vrime su to bili uz druge nažalost jur pokojni Jurko Cvečko i Vilko „Tica“ Pokorný. A mladji izmed njih — sada isto jur 80 — je Joško Klačka: vrsni povjesničar, visoko odlikovani znanstvenik u Slovačkoj, vrhunski član znanstvenoga života u Slovačkoj, a ipak vjeran svojega domaćega Nouvoga Siela.
Polihistor dr. Joško Klačka je u korifeja u znanstvenom svitu Slovačke, ali ako gledamo pro domo, dakle za nas iz hrvatskoga gledišća i s pogledom na uvijek još aktivnu i živu, nažalost sve manju hrvatsku zajednicu u Slovačkoj, onda posebno triba istaknuti ovoga znanstvenika, komu su domaći Novosielci skupa s Hrvatskim kulturnim društvom u ovom selu (ko je pravoda naraslo na velik predgrad i dio Požuna) i s Hrvatskim kulturnim savezom u Slovačkoj priredili rodjendansko slavlje (14. novembra je navršio 80 ljet života).
Kako bi se to bolje dostojilo nego s dvimi novimi publikacijami, jedna je hrvatski prijevod njegove publikacije iz 2011. na slovačkom »Dolazak Hrvata u Devinsko Novo Selo« a druga je zbirka povidanj, iz sela, usmenih dokumentov i zapisanih običajev i pravic u selu (skupa s Jozefinom Daničovom), dvojezična »Devínska kedysi/Nouvo Selo voljkada«. Knjiga je bogato ilustrirana starimi, povijesnimi fotografijami iz života u Novom Selu kraj Tibnja (Theben) kade se Morava ulije u Dunaj prik puta dolnjoaustrijskoga Schlosshofa.
Jošku Klačku odlikuje na jednu stranu visoko stručno znanje, ko je stavio na raspolaganje i većinskomu slovačkomu narodu a isto tako i hrvatskoj grani takozvanih Zahorskih Hrvatov, ki su, naravno, dio toga, ča jur skoro sto ljet dugo nazivamo gradišćanske Hrvate. „Svi smo mi ’z iste vriće“ je rekao Jandrofac Fero Harrer, a s tim je jasno da su i Novosielci iz te vriće, iako je povijest Hrvatov sjeverno Dunaja malo drugačija od onih južno ove velike rijeke a pred svim i kad su oni pripadali drugoj biškupiji. A velikodušnost, dalekovidnost ili tolerancija dotičnih biškupov i biškupijov je odlučila, ćedu li ovi Hrvati ostati ča jesu ili ćedu se pak u kratkom času asimilirati.
J. Klačku odlikuje na drugu stranu i njegov skromni nenametljivi način. Ovo svoje bogato znanstveno djelo, kako sām veli, zahvaljuje svojim roditeljem, ki su ga dali školovati, i Bogu, ki mu je dao ove talente. Ovo svoje znanje stavlja na raspolaganje i četvrtkom u Muzeju u selu, kada svaki put obdjeluje jednu temu, a po Pokornom pelja i misečne „Hrvatske četvrtke“.