Pjesnik Khalil Gibran je o plaču rekao: „Znamda ćeš zabiti človika, s kim si se smijao, ali nikada nećeš zabiti onoga, s kim si se plakao.“ Žene se drugačije plaču nego muži. One se četirekrat gušće u ljetu plaču nego muži. Ali to nije tako od maljenosti. Ta razlika se stoprv s ljeti iskristalizira, su izvidili nimški vračitelji za oči.
Divičice se smu plakati, dičaki ne, se tvrdi. Ali statistika veli ča drugačijega. Do 13. ljeta se dičaki i divičice glajno čuda plaču. Kasnije se muži plaču oko 17 puti u ljetu, a žene oko 64 puti, a njev plač dura dupljasto tako dugo. Ženski plač je dramatičniji. On izaziva sućut. Dvi od trih žen pritom zdihavaju, a muži rijetko.
Kako se človik plače, se dobro zna, ali ne zač se plače. Žene se plaču, kad su tužne, kad su konfrontirane nerješivim konfliktom, ali i kad se spominjaju na davno minule poteškoće u žitku. Muži se plaču iz milosrdnosti, iz empatije ili kad im je propala ljubavna veza. Ipak je plač velika tajna. Hasan plača i emocionalnih suz još nisu verificirano istraženi. Zato se more samo špekulirati o uzroku plakanja. Misli se da si plačem človik čisti dušu i da takozvani efekt katarze godi, kad prouzrokuje duhovnu ravnotežu.
Ali po plakanju se većina ljudi ne ćuti bolje, velu študije. Ni otrovne supstancije se suzami ne oslobadjaju iz tijela. Da plač relaksira tijelo, nije istina, ar je većina ljudi uznemirena dokle curu suze. Da se žene znaju plakati na zapovid, nije dokazano. Človik se ne plače, da bi povukao pažnju na sebe, iako je plač eficijentan signal u javnosti. On naime poziva pomagače i aktivira batritelje. Ipak se človik radje plače u tišini, a ne na društvenoj pozornici.
Diliti človičanstvo u plakače i neplakače, nije eficijentno. Na temelju te kategorizacije bi plakači bili sentimentalni i histerični, a neplakači disciplinirani, hladnokrvni. U vezi s emocionalnimi suzami postoju mnoge teze, ali znanstveno nisu potvrdjene. Jedno se zna, kad se plače trudnica (Schwangere), nje plač more izazvati hormon prolaktin. Ali s druge strani velike količine prolaktina ne prouzrokuju vječnu žalost. „Znamda ćeš zabiti človika, s kim si se smijao, ali nikada nećeš zabiti onoga s kim si se plakao.“, smo na početku članka rekli. Plač je silovitiji izraz ćuti nego smih. Plač je memorijalan, ča smih nije. Kako bi mogao i biti, kad se petnaest puti na dan smijemo!
(Agnjica Schuster)