Za male jezike u industrijski zemlja, kot su na priliku ladinski u Južnom Tirolu, srpski u istočnoj Nimškoj, slovenski ili hrvatski u Austriji, se na političkoj razini mora sve poduzeti, da bi se relansirali i jačali.
Kad neki manjinski jezik skrsne, to nije prirodan proces. Njega je človika prouzrokovao, a zato je ta proces i reverzibilan. Ako se za neki manjinski jezik ništ ne poduzima, će izumriti. Stavlja se pitanje, je li je to fer. Da mladina svenek rado prelazi na većinski jezik, je činjenica.
Uzrok za to je slab prestiž manjinskoga jezika. Ako postoji politička volja, se to lako da preminiti. Mnoge europske države su potpisale Europsku čartu za manjinske jezike, čim se obavezuju na podupiranje manjinskoga jezika. Ako se ciljano započnu poduzimati mjere protiv umiranja jezika, se manjinski jezik polako more revitalizirati i poboljšati mu se more status.
Ako se na priliku manjinski jezik podučava u škola, ako se izdavaju riječniki i udžbeniki, ako se na manjinskom jeziku publicira štivo, se u idealnom slučaju more zaustaviti negativni trend. Za to igrati tamburicu, tancati i nositi lipe nošnje, nije dost. Da jezik more preživiti, je potribna jezična politika države. Jezičnopolitičke mjere ne ovisu o kulturni i manjinski društvi, nego o državi. Većina europskih držav ima dost pinez investirati u svoje manjine. To je istovrimeno impulz za ekonomiju. Školske knjige se moraju tiskati, negdo mora rječnik pisati, novine redigirati, emisije na radiju i televiziji sastavljati. Mnogi ljudi moru živiti od toga. To opet znači, da manjinski jeziki nisu samo opterećenje za državni budžet, nego dobitak u nacionalnoekonomskom pogledu.
Manjina sama od sebe nije u stanju preživiti. Iako se poduzimaju mjere protiv umiranja manjinskih jezikov širom svita, nimamo uzroka biti optimistični. Ufanje postoji samo onda, kad se podupira dvojezičnost. Ali to ne tako, da se većinski i manjinski jezik podučavaju paralelno.
Dobro funkcionira to, kad se u prvi ljeti u osnovnoj školi podučava samo manjinski jezik i kultura i kad se stoprv po nekoliki ljeti polako počne podučavati većinski jezik. Samo ta model je konstruktivan. Onda se povećavaju izgledi za pozitivan razvitak manjinskoga jezika u budućnosti. Uz to je važno i to, da starja generacija mladjoj generaciji tradira jezik. A ča je još neophodno, da si manjina sama želji obdržati jezik. Sve drugo je irelevantno.
(Agnjica Schuster)