Na dan muzeja u Madjarskoj je Zbirka sakralne umjetnosti pozvala na etnografsku izložbu o kapica i keramiki kot i na glazbeno-literarno otpodne s glumcem Stipanom Đurićem i pijanistom Szabolcsom Hegedűsem.

Prisika – Iako je samo mali muzej, svaki put nanovič presenećuje Zbirka sakralne umjetnosti s eksponati. U subotu 18. maja je bio Dan muzeja u Madjarskoj. U kooperaciji s muzejom Janus Pannonius iz Pečuha je priredjena putujuća izložba Cvijetovi koji vječno cvatu – izbor iz ostavštine sestara Tereze i Julije Zsolnay.

Goste, ki su bili uglavnom iz Prisike je pozdravio poslovdodja muzeja Andrija Handler. Posebno je pozdravio i seoskoga farnika Štefana Dumovića. Handler je napomenuo da je ova izložba bila jur u veći i manji gradi, a sada je ova velika izložba u maloj Prisiki.

Počasni konzul Republike Hrvatske u Madjarskoj Attila Kos je u svojem kratkom govoru istaknuo važnost umjetnosti za spajanje i bolje medjusobno razumivanje. On je i otvorio ovu izložbu.

Stručan pogled u tematiku kapic i važnost djelovanja sestar Zsolnaj je dao Ištvan Burian, ki je jedan od kuratorov ove izložbe. Pokidob je muzej u Prisiki državni muzej, je bilo moguće donesti ne samo tekstilne eksponate nego i keramiku.

Sestre Zsolnay velike sabiračice

Najstarja kćer Vilmosa Zsolnayja, Tereza (1854.-1944.), već u ranoj mladosti pokazuje veliko zanimanje za keramiku i narodnu umjetnost. Ona se je učila izradjivati motive i rezbariti od jednoga zaposlenika tvornice. Počela je skupljati narodni vez i sistematizirala ga je s velikom preciznošću. Cilj joj je bio ponovno otkrivanje tradicijskih pučkih/narodnih motivov i njevo korišćenje pri ukrašavanju keramičkih posudov. Zbog toga prevlada kod njenih kreacijov za keramiku madjarski stil.

Pored dizajna je najveću ulogu u Terezinom životu igralo majčinstvo i obitelj. Suprug joj je bio geolog Jakab Mattyasovszky, ki je kašnje upravljao kemijskim odjelom tvornice. Oni su imali petero dice. Obitelj je živila u stanu, ki se je nalazio u sklopu tvornice, a ona je vodila domaćinstvo. Njev dom je bio kulturno i društveno središće. Posjeti madjarskih, bečkih i münchenskih društvenih elitov bili su kod njih gotovo svakodnevna pojava.

Tereza je počela pisati svoje memoare u sedamdesetom ljetu i to na nimškom jeziku. Rukopisni zapis desetljeća dugo napisala ima 2.400 strani i ilustrira ga 500 crtežev. On nosi naslov Moja slatka djeca. Uredjivanje je nastavila nje najmladja kćer Margita Mattyasovszky Zsolnay, ka je uredjivala majčinu ostavšćinu i jedinstvenu i etnografski vridnu zbirku.

U životu sestre Julije (1856.- 1950.) je pored dizajna imala likovna umjetnost velik značaj. U Münchenu je kot divičica učila slikarstvo. Orijentalne motive, ke je vrlo rado koristila na svojoj keramiki, upoznala je u zapadnoj Europi. Nje suprug Tádé Sikorski bio je arhitekt čiji je rad isto bio vezan uz tvornicu. Julija je u drugoj polovici svojega života odustala od dizajniranja ter se u potpunosti posvetila slikarstvu.

Motivi nje slik bili su mrtva priroda, portreti i prizori iz svakodnevnice ter uspomene s ljetnih putovanj.

Ova zbirka Zsolnay sestar je u vlasničtvu pečuškoga muzeja. Ona obuhvaća kih 10.000 predmetov. Uzorki su starji od 140 do 200 ljet i su bili pričvršćeni na panoe. Desetljeća kašnje neki odstranu primjerke s panoov i tako se zgubu bilješke i natpisi o ti predmeti.

Osnivanje zbirke Tereze Zsolnay je sadržavalo narodni vez i keramiku i datira sredinom 1870-tih ljet.

Muzika i literatura u nastavku

Po razgledjivanju izložbe je slijedio drugi dio otpodneva. Glumac Stipan Đurić je peljao kroz ov program, kade je predstavio bisere hrvatske i madjarske literature. Pratio ga je pijanist Szabolcs Hegedűs.

Po instrumentalnom kusiću je Đurić recitirao madjarsku himnu po hrvatsku a onda hrvatsku po madjarsku. A jezik je stalno minjao tijekom ove ure. Skoro sve ostale pjesmice je recitirao ili otpjevao i na madjarskom i na hrvatskom jeziku. On je to razložio ovako: „Svenek je ki ovde, ki će prevoditi najbolje bisere literature u drugi jezik”.

Na programu su tako stale med drugim pjesmica Tina Ujevića Svakidašnja jadikovka, Delimira Rešickija Bog je uvijek na istome mjestu ili Antuna Gustava Matoša pjesmica o 400. obljetnici tiska. Završetak Dana muzeja je bilo tjelovno okripljenje.

Kristijan Karall