Četvrtak, 29. junija, je Viktorija Ratašić u Hrvatskom centru primila Mini-metron za 2022. ljeto. Mlada Šuševka je primila nagradu za svoj umjetnički projekt Feminist Cross Stitch Club.

Beč – Prošli tajedan je Hrvatski centar u Beču zasjao u posebni farba. Viktorija Ratašić je za dodiljenje nagrade Mini-metron izložila svoj umjetnički projekt Feminist Cross Stitch Club.

Na stijeni pivnice u Centru visile su na črljeno-rozasto-orandžasti gatrica male i veće hekljane površine sa štikanimi porukami: Nisi sama. Ne znači ne. Ljubav ne boli. To je samo nekoliko poruk, ke Ratašić naštika na tri jeziki na one hekljane površine.

Počela je projekt za vrime koronapandemije, kada je opet počela hekljanjem i tribala masterski projekt. Ideja, štikati važne poruke na hekljane površine i im tako dati trajnu vridnost, se je pokazala uspješnom. U medjuvrimenu je Ratašić ovim projektom, ki se sastoji od izložbov i aktivnih djelaonic, kade moru sudionice i sudioniki sami reflektirati o nepravičnosti i onda naštikati geslo na hekljanu površinu, bila na različni festivali i društvi zastupana.

Tako je i u Hrvatskom centru izložila i pozvala na djelaonicu. Ratašićevo djelo ostaje u glavi, je aktivistički i nosi hrvatski jezik u širju javnost. To su samo neki razlogi, zač je umjetnica i učiteljica Ratašić dostala nagradu Hrvatskoga centra (vidi laudaciju).

Dodjelu Mini-metrona je moderirala Vera Buranić, a muzički oblikovala ju je grupa mladih saksofonistic Aurora Saxophon Quartett. Grupa se je osnovala na Sveučilišću za muziku i izvedbenu umjetnost i u njoj igraju i Anđela Ljubičić i Ivona Dominik, suradnice u kult.kafiću Centra. Njim kot i familiji, prijateljicam i prijateljem kot i podupirateljicam i podupirateljem se je zahvalila dobitnica Ratašić u svojem kratkom govoru i poručila je publiki: „Ako imate ćut, da vam ko geslo fali, javite mi!“

Laudacija: Umjetnost je najbolji alat za aktivizam

Nimški pisac Friedrich Hebbel iz 19. stoljeća je rekao: „Umjetnost je savjest človičanstva.“ Znači uz estetiku, lipotu, veselje itd. ima umjetnost važnu zadaću, ka se dandanas znamda i ponekad zanemaruje, ili joj se ne dava dost pažnje, ili se omalovažava i se udira pečat na to, da je radikalno i čista provokacija. Ali umjetnost ima tu snagu da transportira i postavlja pitanja i reflektira na kreativan način, one teme ke su ili bi bile važne za opće društvo. Umjetnost ima pute i mogućnosti ke drugi mediji nimaju.

Umjetnost je savjest človičanstva. Ča nam veli savjest? Savjest nam kaže ča je pravilno i ča ne, ča je dobro i ča je čemerno. Tako črno-bijeli svit naravno nije, jer čuda toga odvisi od perspektive.

Ali mislim da smo si svi otprilike složni da su seksizam, nasilje, manjkanja i nedostatki u ravnopravnosti – ili med spoli ili prema bilo kim manjinam – nepravilna i čemerna, i da se mora jačati svist o ti problemi, da bi je onda mogli i riješiti. Tim se med ostalim bavi Feminist Cross Stitch Club.
I sada ću konačno dojti do te osobe, zbog ke smo danas svi ovde: Viktorija Ratašić. Rodjena Šuševka, študira na Akademiji likovnih umjetnosti ovde u Beču, sa semestrom u Portugalu u gradu Porto, imala je nekoliko izložbov u Kugi u Velikom Borištofu, u OHO-u u Borti, na Akademiji i naravno i ovde u Hrvatskom centru.

I od prošloga školskoga ljeta podučava ručni rad na gimnaziji u Beču. Podučavanje i umjetnost, kreativno djelovanje se kod Viktorije nekako medjusobno nadopunjuju. I sama je rekla, da ne more bez jednoga i bez drugoga.

U centru nje djelovanja stoji umjetnički aktivizam, ki se uglavnom bavi temami feminizam, samosvist, jezik i socijalni mediji. Način umjetnosti koga Viktorija u zadnji ljeti najveć koristi za svoj umjetnički aktivizam je ručni rad, i to konkretno hekljanje i štikanje. Sve dvoje su vjerojatno načini rukotvorstva ki valjaju znamda jur zastareno, zaprašeno ili još i ne moderno.

Pred svim hekljanje je ča, ča su se prošle generacije – naravno samo divičice – učile u osnovnoj školi, ili kot u slučaju Viktorije, od staremajke.

„Koristiti“ stare tehnike za nove sadržaje. Ili su to uopće novi sadržaji? „Govorite žene!“, „Ti nisi sama!“ i još čuda već toga, ča i vidite ovde na zidi, su poruke i slogani, ke Viktorija naštika na hekljane površine. To je trenutno srž nje djelovanja, komu je dala ime „Feminist Cross Stitch Club“. I to nije samo izložba, nego je interaktivno, to je ča, kade se svaka i svaki – jer feminizam nije samo koristan za žene – more uključiti, jer je FCSC i workshop, djelaonica u koj Viktorija dava upute za tehniku hekljanja i štikanja. Ali to je i forum u kom se raspravlja i diskutira, razminjaju iskustva, iz koga onda sudionice i sudioniki izaberu svoj slogan, svoju osobnu poruku ku pak realiziraju pri štikanju.

Najbolje ako citiram iz samoga opisa Feminist Cross Stich Cluba: Feminizam je jur sve dostignuo – kade nek! Uprav čas kot je pandemija nam predočuje da nadalje postoju nepravičnosti i nejednakosti. Sila da se ostane doma pojača patrijarhalne strukture i čudakrat pelja do nasilja. Najednoč triba uz svakodnevni profesionalni žitak ili uz študij podučavati vlašću dicu i skrbiti se za starju generaciju. Ti dodatni posli najveć opterećuju žene i majke. Zbog izolacije u privatnom prostoru fali razmjena s istomišljenic:ami. Ćutite se ostavljene same sa svojimi problemi i trpite od nedostatka podupiranja zajednice.

Uz protestne pokrete moguć je i otpor prakticiran u svakodnevnom žitku i u privatnoj sferi - valja sljedeće: I tihi protest je glasan protest! Feminist Cross Stitch Club daje prostor za razmjenu s drugimi ljudi. Komunikacija s drugimi pokazuje da niste sami sa svojimi izazovi i nepravičnosti.

Feminist Cross Stitch Club pokušava ljudem nuditi prostor za medjusobnu razmjenu. Skupa se u obliku djelaonice jača svist o emancipaciji. Na priredjene hekljane površine se našiju slogani. Ovi imaju – isto kao i korišćene tekstilne tehnike – dugu povijest. Feminist Cross Stitch Club vidi hekljanje i našivanje kao simbol generacijskoga tlačenja žen.

Navodno stara feministička potribovanja izgledaju vrlo aktualna i potribna. Čineći društvene nepravičnosti i nejednakosti vidljivim prepričuje se reprodukcija patrijarhalnih stereotipov i strukturov. Našivanje na krpa izražavaju i neugodnost i zahvalnost – Feministički Cross Stitch Club nudi prostor za svako iskustvo.“

Uz ov feministički aktivizam kod Viktorije i jezik igra veliku ulogu: Poruke nisu samo vidljive i naštikane na dominantnom nimškom jeziku, ili na engleskom, nego i na našem hrvatskom jeziku. Naš jezik je vidljiv. I to ne samo u kontekstu narodnih jačak, tambure, folklora, nego naš jezik ima funkciju i vidljivost i u aktivizmu, i u umjetnosti. I to ne samo unutar naše zajednice – ča je mislim isto važno za naglasiti. Tako je Viktorija s ovim projektom lani bila pozvana na Wien Woche, znamenitom festivalu u Beču, ki se bavi kreaktivnošću i socijalnim aktivizmom.

Zač je većjezični aktivizam i feminizam važan, za to moramo gledati samo prik granic grada Beča u Dolnju Austriju, kade se s jedne strani potribuje korišćenje isključivo nimškoga jezika pri pauza u škola, i kade su sada ove dane zabranili gendranje na zemaljski institucija. Samo to kaže, koliko je važan i potriban ovakov angažman.

Feminizam, aktivizam za ženska prava i aktivizam za manjinska prava i za vidljivost manjine – to jedno to drugo ne isključuje – i to kaže Viktorija Ratašić na najbolji način i tim kaže: Umjetnost je najbolji alat za aktivizam.

Tereza Gradnić i Lidija Novak