Važno je dokumentirati ugrožene jezike, ali ne za muzej starih jezikov i za lingviste-čudnjake, nego za gramatiku, za alfabetiziranje i reputaciju jezika. Moguće je revitalizirati još i izumrle jezike. Uspješan primjer za to je hebrejski jezik, ki je u diaspori preživio samo zato, kad je imao pismo. U medjuvrimenu je još i državni jezik  Izraela. Je li neki manjinski jezik more preživiti, ovisi mjerodavno od njegovih govoračev. Oni svoju dicu moraju naučiti to, ča su oni kot bogatstvo jerbali od svojih starjih, materinski jezik. Važno je, neprestano razvijati i modernizirati jezik. A važno je i spoznati, da je jezik nositelj kulture. Ali kultura nije folklor, lipe nošnje i tamburica. Za to, kako manjine moru revitalizirati svoj ugroženi jezik, postoju programi. Jednim od tih programov narod Maori u Novom Zelandu uspješno oživljava svoj jezik. U pripravni škola (Vorschulen) se odrašćeni skupa s pretškolskom dicom uču jezik. Spodobne programe imaju u Sjevernoj Ameriki Hualapai Indijanci u Arizoni: Od čuvarnice do 8. razreda osnovne škole se sve podučava i na hualapai i na egleskom jeziku.

Svaki dan hasnujemo rič ufanje ili ufati se. Mi se ufamo, da će biti lipo vrime, da ćemo ozdraviti, da će se sve obrnuti na dobro. Kad se človik počne ufati po svitski kriteriji, je nesiguran i dvoji, ar zna, da ne more kontrolirati situaciju.

Lingvisti su si složni, da se bogatstvo jezikov na svitu mora očuvati. Svaki jezik, ki izumre, je gubitak za človičanstvo. Je li će se neki jezik očuvati ili je li će izumriti, ovisi i o tom, je li to njegovi govorniki kanu. Človik se u ditinstvu nauči jezik ravno tako kot se nauči hoditi ili grabiti. Ako dica vidu, da starji svoj materinski jezik gledaju kot hendikep u vlašćem socijalnom razvitku, se ona ta jezik nauču samo manjkavo. Izum pisma per se, ali i našega gradišćanskohrvatskoga, je veliko kulturno dostignuće, ar ono bazira na točnoj analizi jezika. Za upeljanje pisma je potribna administrativna kultura, kako hasnovati pismo. Pismo služi za zapisivanje, ali i za konzerviranje jezika. Slove se naime orijentiraju po jezičnom standardu.

Kad je Jezuš gluhonimomu rekao: effata, ča znači otvori se, su s njegovih ušiju i jezika pale veruge i on je bio opet u stanju čuti i govoriti. Ovo evandjelje je biblijski predložak za krsni ritus, takozvani obred Effata. Krstitelj dite maže krizmom, vrže mu krsnu halju i nažgana je krsna svića. On govori kršćeniku (dem Neugetauften): Gospodin neka ti da rasti. Kot je s pozivom „effata“ dao gluhim sluh a nimim govor, neka i tebi otvori uši i usta, da budeš mogao slušati njegovu rič svojimi ušima i valovati vjeru svojimi usti na spasenje ljudi i na slavu Boga Oca.

Tipično za svakoga človika je, da se more učiti i naučiti jezike. Ta genetski potencijal je prirodjen. Novorodjeno dite se more naučiti svaki jezik, koga čuje u svojoj okolici. Svi jeziki su spodobni. Oni imaju kompleksne strukture riči i rečenic. Oni se odnosu na prošlost, budućnost, na prostor, na opažanja, predmete, čine i emocije. Bitna je spoznaja, da su jeziki svenek samo nesavršene adaptacije. Oni nisu optimalni odgovori na probleme komunikacije. Človičji moždjani i njegovi organi za artikulaciju su se razvijali milioni ljet, i tako je homo sapiens nastao sposoban da govori. Sposobnost govora je prilagodjivao svojim potriboćam. Generacije ljudi su rezultat preuzimale i ga modificirale. I tako je svaki pojedini jezik svoju gramatičku formaciju sticao kroz vijeke. Ako jezik izumre, se već nikada neće razviti jezik, ki je spodoban izumrlomu. I zato kad kot rečeno nijedan jezik nije perfektan, niti izumrli, ga se ne more niti rekonstruirati. Još jedna spoznaja je u lingvistiki važna. Homo sapiens nije kreirao primitivne jezike, i zato nijedan jezik ne more postignuti viši položaj. Gdo misli, da „primitivni“ narodi imaju primitivne jezike, on se vara. Ti jeziki u jezičnom dobru, morfologiji i gramatiki imaju solidne, temeljite strukture. Kultura tih ljudi je u prvom redu jezična kultura. Jezik je instrumenat, pomoću koga oni uredjuju svoje socijalne odnose i u koga polažu sva svoja iskustva.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je glavna hrvatska znanstvena institucija. Ona se bavi proučavanjem i njegovanjem hrvatskoga jezika i jezikoslovne tradicije. Institut utemeljen je 1948. ljeta pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a pod sadašnjim imenom djeluje od 1996. ljeta.

Temeljna zadaća mu je očuvati hrvatski jezični identitet. Institut u znanstvenoistraživački projekti obdjeluje i izdaje djela u vezi s leksikografijom. Nadalje se on bavi i s dijalekti i izdjeluje različne jezikoslovne priručnike.