Cilj je svih medijov, dakle i tiskanih i eletronskih, a pred svim i social media, da postižu čim širje sloje publike, da je čitaju i gledaju čim već ljudi i da u sve većoj konkurenciji ne samo moru opstati, nego da po mogućnosti još i moru proširiti svoj klijentel, dakle štitelje, gledatelje odnosno posjetitelje. Naravno, da su novi mediji, takozvani social media velika konkurencija tradicionalnim medijam kako su to tiskane novine ili televizija ili radio. Zato se i ovi tradicionalni mediji pokušavaju usidriti i npr. i na webu, to je na domaći stranica u internetu, na Fejsu itd.
Redoviti ali i samo povrimeni pohodniki Hrvatskih novin i na internetu jur duga ljeta moru koristiti ov način informiranja, a pred svim i brzo surfanja i detaljirano iskanje informacijov. Uza to Hrvatske novine na svojoj domaćoj stranici nudu i kalendar priredab a ne na zadnje i — najvjerojatnije najposjećeniji link — galeriju slik. To je, dakle, televizija u novina. Na početku svakoga ljeta u retrospektivi o prošlom ljetu zainteresirani štitelji moru čitati, kako dobro posjećene su te stranice Hrvatskih novin na webu: www.hrvatskenovine.at. A ne samo to, nego i kade, u ki zemlja gdo koliko puti kada klikne na link Hrvatskih novin. Najkašnje onda još i najkritičniji štitelji moru puknuti u veselje i zadovoljstvo, ako vidu gdo sve kade lista po ovi naši novina.
Ali uz sve ove dodatne ponude i aktivnosti prvobitni je cilj svih tiskanic, da ljudi listaju u novina, čitaju, pogledaju slike — i po odredjenom času ponovo uzmu u ruke novine i ponovo listaju i moguće onda pročitaju (znamda i uz pomoć npr. izvornijega govornika ili govornice hrvatskoga jezika ili znamda i rječnika) ča pred tim još nisu. U slučaju Hrvatskih novin to kroz cijeli tajedan, od petka do petka listaju i čitaju u nji i ponovo nešto pogledaju, ča znamda nisu veljek razumili i ča im nije bilo dosta važno, a sada je.
Jezik je, a to nam je svim jasno, ključno je pitanje; pred svim poznavanje jezika! S tim pitanjem — a to je ujedno naš vjekovječni problem kao narodna grupa u maćehinskoj domicilnoj zemlji — ali i bez kulturne a pred svim i jezične pozadine matične zemlje (ke bi moguće bilo), ali ju većina gradišćanskih Hrvatov — ili bi bolje reći Gradišćancev ki govoru i hrvatski) zbog vrimenske i geografske, dijelom i svitonazorne i političke odaljenosti ne priznaje.
Bilo kako i s bilo ke strane gledamo na naše jezične nedostatke i bilo gdo ima bilo kakovo političko i društvenopolitičko, svitonazorno ili još i vjersko uvjerenje: bez hrvatskoga jezika koga u nekoj zajednici govori većina i koj se moremo jezično nasloniti, nimamo šanse. Jedno je jezični romanticizam, drugo je jezična stvarnost. To su znali i Miloradić, I. Horvat i drugi!