Hrvatski jezik se je počeo zgubljati zapravo od onoga trenutka kada su naše hrvatske pramajke i naši hrvatski preoci došli na područje današnjega Gradišća (ča je ipak za puni širji geografski i kulturni pojam nego samo današnja najmladja austrijska savezna zemlja Burgenland) a pak i još čuda dalje: sjevernije do Brna, istočnije do Trnave i skoro do Budimpešte a zapadnije skoro ča do Kremsa. Tomu je sada jur skoro pol tisućljeća, kada su došli prvi hrvatski kolonisti na ovo područje — i zbog Turkov, ali ne samo, iz različnih krajev današnje Hrvatske i Bosne, ali sigurno ne iz Dalmacije, a sigurno ne iz Dubrovnika.
Zapravo jur od dolaska je počela asimilacija hrvatskoga življa na ovi područji. Najfriže ih je asimilirala u tadašnjoj Austrija — a najduže su se Hrvati držali u tadašnjoj Ugarskoj, dakle to je danas austrijska pokrajina Gradišće (Burgenland) sa susjednimi područji u današnjoj Madjarskoj i malo još u današnjoj Slovačkoj.
Onde kade je u prošlosti Katoličanska crikva Hrvatom dala hrvatske duhovnike i hrvatske školnike, onde se je održala hrvatska rič, se je još i dalje razvila i su školovani ljudi pisali i tiskali i hrvatske knjige, pred svim hrvatske molitvenike. Kad su konfesionalne škole za vrime Tretoga Reicha počele postati državne, se je podučavanje hrvatskoga razredilo, a kad je početkom 1960-ih ljet osnovna škola raspolovljena (od 8 na 4 razrede) je hrvatskomu podučavanju u osnovni škola počeo zvoniti „cinklj“, mrtvačko zvonce.
Desetljeća smo zapravo slipo pristupili ovomu pitanju i smo se tim batrili da imamo ionako manjinski školski zakon (pred svim za osnovne škole). Ali u bīti smo nek slipo i gluho prihvatili, da je to dvojezično podučavanje prestalo po 4. razredu osnovne škole. A u daleko najveć slučajev dica pak već nisu išla dalje u dvojezične glavne škole ili gimnazije, kade je bilo (ako je) i hrvatske ponude.
Danas se zgovaramo na roditelje, da dici već dalje ne daju hrvatski jezik — a škola onda već ne more ništ popraviti. A i kod učiteljev jezično znanje hrvatskoga jezika rapidno spada. Nisu se ga u sve već slučajev doma već naučili, a kamo li u toj mjeri, da bi mogli podučavati hrvatski jezik a još manje da bi mogli podučavati na hrvatskom. Ako to tako prihvaćamo, onda je gotovo!
Ali ča triba učiniti, kako opet dojti do hrvatskoga jezika? Ili ćemo nagovarati roditelje, da si zamu hrvatske podvarateljice materinke (Muttersprachlerinnen/native speakeri). Ili ćemo u škola uz postojeće učiteljstvo zaposliti hrvatske učiteljice materinke. Moremo samo još putem škole (naravno i čuvarnice) očuvati jezik ili početi rekroatizaciju. S gelskim jezikom se je to ugodalo!